Nedavno sam bila na misi na kojoj sam čula da svećenik moli za pokojnika koji u svijesti ljudi nije baš najprihvaćeniji, odnosno veliki je grješnik. Ne bih željela iznositi imena… Zanima me je li svećeniku dopušteno slaviti misu, primjerice za Judu Iškariotskoga? Znamo kako je skončao i kakva je njegova uloga u odnosu na Isusa. Postoje li kakva pravila kod uzimanja misa po tom pitanju?
Nada
Ne znamo je li pokojnik o kojem pišete bio javni grješnik, pa se možda pribojavate da bi prikazivanje mise za njega bilo na sablazan drugim vjernicima. No naša crkvena zajednica moli za sve, a posebno za grješnike, nadajući se da će im se Bog smilovati i svojim ih beskrajnim milosrđem spasiti. U Katekizmu Katoličke Crkve (br. 1371) ističe se da se misa – euharistijska žrtva prinosi također »za pokojne vjernike ‘koji su u Kristu preminuli a još se nisu posve očistili’«, ali se u istom broju citira sv. Ćiril Jeruzalemski koji kaže: »Upućujući Bogu molitve za preminule, pa bili oni i grešnici, mi (…) prikazujemo Krista, žrtvovanog za naše grijehe, da Bog, prijatelj ljudi, bude milostiv njima i nama.« A Crkva je od prvih vremena »častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga« (KKC, br. 1032), jer moli da se nitko ne izgubi: »’Gospodine, ne dopusti da se ikada odijelim od tebe.’ Ako je istina da se nitko ne može sam spasiti, jednako je istina da Bog hoće ‘da se svi ljudi spase (…)’ (1 Tim 2,4) i da je njemu ‘sve moguće’ (Mt 19,25), pa je prikazati misnu žrtvu na dobru nakanu – i isključivo na dobru nakanu – kao što je misa za spas grešnika prihvatljiva.« Kada biste bilo kojemu svećeniku došli s nakanom da prikaže misu koja ne bi bila na dobru nakanu, on bi Vas odbio i objasnio da prikazati takvu misnu žrtvu nije moguće, a da je Vaše ponašanje grješno.
Poznato mi je da se kod pravoslavnih vjernika njeguje »kolektivna pričest« pa me zanima imaju li oni pojedinačni sakrament ispovijedi jer nisam baš u njihovim hramovima primijetio ispovjedaonice. Je li ispovijed u našoj Crkvi možda uspostavljena nakon raskola?
Alen
I Katolička i Pravoslavna Crkva imaju sakrament ispovijedi/pomirenja. »U pravoslavnoj crkvenoj praksi općenito nalazimo naputak o potrebi ispovijedi nakon što se došlo u dob razlikovanja (oko sedme godine). Dva su motiva: pristupanje euharistijskoj pričesti, posebno za Uskrs, te u slučaju grijeha koji odvajaju od Boga i Crkve, a to su – prema drevnoj kanonskoj praksi – grijesi otpada od vjere (apostazija), grijesi protiv života (ubojstvo) i grijesi protiv ljubavi (bludnost, preljub). Kao što se moralna cjelovitost ispovijedi u katoličkom nauku i praksi ubraja među uvjete za valjanost samoga sakramenta, tako i pravoslavna teologija ističe potrebu moralne cjelovitosti priznanja grijeha, pa upute o cjelovitom ispovijedanju svih grijeha nalazimo kako u uputama za ispovijedanje vjernika, tako i u priručnicima za ispovjednike«, piše teolog dr. Ante Mateljan u svom članku »Sakramenti pokore u pravoslavnoj liturgiji« i tako daje odgovor na Vaše pitanje, dodajući da »osim pojedinačne osobne ispovijedi, pravoslavna praksa poznaje i takozvanu opću ispovijed, koja je u novije vrijeme (posebno od XIX. stoljeća) posvjedočena u Ukrajini i Rusiji (ova se je praksa posebno raširila u vrijeme komunizma, kada se opća ispovijed obavljala gdje god nije bila moguća pojedinačna ispovijed vjernika)«, no ističe da takva »opća (zajednička) ispovijed ne bi smjela zamijeniti pojedinačnu ispovijed, nego bi trebala biti prava priprava na primanje sakramentalne pričesti, kao i pomoć za bolje obavljanje individualne ispovijedi«, a »samo priznavanje grijeha, kao i molitva odrješenja obavlja se u crkvi, pred ikonostasom«, a ne u ispovjedaonici. Prema pisanju dr. Mateljana »pitanje opstanka dosadašnje sakramentalne prakse ispovijedi sve se više postavlja i među pravoslavnim teolozima, pa se čak javljaju i nade u određenu obnovu, premda nije jasno kako bi ona konkretno trebala izgledati«. »U svakom slučaju, potrebno je poći od jasnog pogleda na sadašnje stanje (u kojem ni katolici ne stoje puno bolje)«, jer »odmak između vjere i zahtjeva konkretnog života, nerazumijevanje teološkog govora o grijehu i obraćenju kao i nejasnoća liturgijskog simbolizma te drugačije (moderno i postmoderno) vrjednovanje ljudskog iskustva, pravoslavne vjernike sve više udaljava od osjećaja potrebe za sakramentalnim pomirenjem«. »Nekad je ekstremno poštovanje prema svetim tajnama bilo razlog rijetkog pristupanja sakramentima ispovijedi i pričesti. Tome je pridonijelo i vrlo duboko razdvajanje klera i laika. Danas se još rjeđe pristupa ovim svetim tajnama, ali ne više iz strahopoštovanja, nego zbog gubitka shvaćanja njihova značenja u kršćanskom životu. Dok se svi slažu da je slavljenje svetih tajni ispovijedi/pokajanja u dubokoj krizi, nije jasno u kojem smjeru treba poći! S jedne strane jaka je želja da se ispovijed obavlja samo kao priprava na sakrament euharistije. U pastoralu se naglašava da se euharistijska pričest ne bi smjela primiti bez prethodne ispovijedi, što se može usporediti s katoličkom praksom do Drugoga vatikanskog sabora«, ističe dr. Mateljan.
