Pojedini mediji (primjerice »Telegram«) dovode u sumnju školske sindikate i opravdanost štrajka sugeriranjem da učitelji (prosvjetni radnici) ne prikazuju stvarne iznose svojih plaća. Pritom se mediji pozivaju na definiciju plaća Europske unije i Državnoga zavoda za statistiku. Prigovara se sindikatima da u plaće nisu uračunavani razni zajamčeni dodatci koji se isplaćuju temeljem kolektivnih ugovora (rad u smjenama, dvokratni rad, prekovremeni, rad subotom, mentoriranje, rad u otežanim uvjetima i drugo) jer i ta primanja treba uračunati u plaću. Mediji polaze od činjenice da po službenoj definiciji prosječna plaća obuhvaća sve isplate za obavljene poslove prema osnovi radnoga odnosa, pa prema tome u plaću ulazi osnovna plaća i svi dodatci, naknade za godišnji odmor, plaćeni dopust i svi primitci prema osnovi naknada, potpora i nagrada u iznosima na koje se plaćaju doprinosi, porezi i prirezi. To je za njih zapravo definicija bruto plaće – ali po kriterijima neoliberalnoga kapitalizma. Takve dodatke imaju i sve druge javne službe. Istina je da su to sve novčana primanja, ali nije to uvijek plaća za redoviti rad i za redovito radno vrijeme. Dakle mediji sugeriraju javnosti da su plaće prosvjetara znatno veće, čime dovode u sumnju opravdanost štrajka. Međutim, za volju istine, valja još naglasiti da svi ljudi koji rade za plaću, pa i učitelji, primaju na ruke neto plaću, a to je njihova stvarna plaća kojom se hrane, odijevaju, plaćaju komunalije, uzdržavaju djecu i ostale članove svojih obitelji ili otplaćuju svoje kredite. Osim toga osnovna plaća učitelja i profesora trebala bi biti novčano primanje pripadajuće za normalan rad u redovitom radnom vremenu i zato nitko nema pravo predbacivati prosvjetarima da skrivaju stvarna primanja. U javnoj komunikaciji među građanima, kada se nekoga pita za plaću ili ako on sam iznosi svoju plaću, uvijek se podrazumijeva neto plaća za normalno radno vrijeme. Prema tome sindikati kada u javnosti iznose svote neto plaća učitelja i profesora, govore o stvarnim primanjima. Dakle ne zaobilaze istinu.
Buduća mirovinska prava učitelja, bez izmjene sadašnjih koeficijenata, imaju drugu štetnu posljedicu, a to je zaostajanje visina njihovih mirovina za mirovinama državnih i javnih službenika i namještenika. Naime, naknade za prijevoz i druge naknade te razne nagrade, potpore, dnevnice i razni drugi primitci, neovisno o činjenici plaćaju li se na njih porezi i prirezi, iako se po definiciji EU-a ili statistike uračunavaju u plaću, ne uzimaju se u obračun za visinu prosjeka primanja kod izračuna visine mirovine. Prema tome stvarna plaća učitelja u Hrvatskoj zapravo je samo osnovica za plaću uvećana za koeficijent i radni staž. Kako je osnovica za plaće zadana veličina i ona za sve »koji rade olovkom« (simbolično rečeno) sada iznosi 5695,87 kuna, učitelji koji imaju najniži koeficijent (1,28) imaju najniže plaće među visokim školskim spremama.
Zato valja primjerom objasniti formulu za izračun plaće učitelja. Plaća = osnovica (5695,87 kn) x koeficijent(1,28) = 7290,07 kn. To je bruto iznos, koji učitelj ne prima na ruke jer prima neto iznos koji je znatno manji te ovisno o prirezima, porezima i doprinosima, može biti i prepolovljen. Za usporedbu uzmimo plaću državnoga dužnosnika, npr. predsjednika Sabora, koji ima koeficijent 7,86. Njegova plaća izračunata po istoj formuli (5695,87 x 7,86) iznosi 44 769,50 kn mjesečno. Iako su te velike razlike možda i opravdane i nitko ih ne osporava, mediji nemaju pravo predbacivati sindikatima njihove plaće, a posebice ne učiteljima i profesorima, jer ni oni nisu bezgrješni. Kao zaposlenik Hrvatskoga zavoda za mirovinsko osiguranje pisac ove kolumne pregledavao je davne 2005. g. izračun mirovine urednika jednih dnevnih novina koji je imao mjesečnu plaću veću od 48 000 kuna, s time i odgovarajuću visoku mirovinu, a njegovi novinari o takvoj su plaći mogli samo sanjati. Zato je na prigovor visokih plaća jedan prozvani sindikalac dobro odgovorio kada je rekao da poziva urednike javnih medija neka objave svoje neto plaće. Dakle, prozvao ih je prema biblijskoj poruci: »Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen.«
Vezano uz problem zaostajanja plaća učitelja, nameće se i pitanje vraćanja dostojanstva struke učitelja i ostalih prosvjetara. Učitelji i njihovi sindikati traže ispravljanje nepravde izmjenom koeficijenata, ne samo zbog male plaće, nego više zbog zaostajanja u odnosu na druge, a to je pitanje časti. Vlada se u tom postupku ponaša nerazumno iako predsjednik Vlade poziva sindikate na razum. Naime, Vlada nudi paušalno povećanje plaća svima za 6,12 posto, a ne pristaje na povećanje koeficijenta za 6,11 posto samo za prosvjetu, koliko traže sindikati. Dakle, novca ima, ali se raspodjeljuje na drugi, opet nepošten način, što je više nerazumno.
U čemu je razlika, odnosno problem, pokazat će sljedeći zamišljen i pojednostavnjen primjer. Plaća od 4000 kuna povećana za 10 posto iznosi 4400 kuna, a plaća od 8000 kuna povećana za 10 posto iznosi 8800 kuna. Vidi se da isti postotak povećanja na različite plaće donosi dvostruko veće povećanje na veću plaću. Tako bi se i s povećanjem plaća učitelja za sve s istim postotkom zaostajanje učitelja još povećalo, a time još više povećale razlike na štetu učitelja te još više povrijedilo dostojanstvo njihove struke i njih samih.
Rješenje je u tome da se prihvati traženje sindikata samo za povećanje koeficijenata za školstvo u bilo kojem postotku, jer to bi smanjilo zaostajanje plaća prosvjetara u odnosu na javne službe i štrajk bi bio okončan, a izdatci proračuna bili bi manji od onoga što nudi Vlada. Paket povećanja plaća »za sve isti postotak« nije shvatljiv, osim ako nije običan inat uvrijeđenih veličina ili se takvim povećanjem želi udobrovoljiti neke posebne deficitarne struke ili dobiti predizborna naklonost drugih. Posljedica može biti dodatno povećanje podjela u društvu.
