Isusa evanđelisti prikazuju kao čovjeka koji vješto poučava te nastoji učenike uvoditi u dubinu nauka, čime ističu njegovo poslanje učitelja. Njegov nauk nije apstraktan ni odveć teoretski, nego posve jednostavan i primjenjiv u životnim situacijama. Međutim to ne će značiti da on nauku pristupa površno ili pojednostavnjeno ne bi li tek ljudima malo olakšao ionako težak život na zemlji. Primjer je toga i evanđelje pete korizmene nedjelje u kojem je Isus prikazan kao učitelj moralnoga nauka u praksi.
Naime, evanđeoski odlomak donosi posve jasan kazus stavljen Isusu na razrješenje, da bi potvrdio legitimitet svoje naučiteljske službe. Pred Isusa biva dovedena žena koja je zatečena ni više ni manje nego u preljubu. Zakonska je norma jasna: kamenovanje. Svjedoci to potvrđuju i presuda je već na vidiku. Tada farizeji i pismoznanci započinju ispitivati Isusa o naravi prekršaja.
Slijedi Isusovo prigibanje k zemlji te pisanje po tlu. I u trenutku najveće pozornosti slušatelja iz njegovih usta izlaze riječi koje zasigurno zbunjuju; riječi koje Krista prikazuju kao čovjeka iznimne mudrosti i pronicljivosti, tj. čovjeka koji zna dobro odvagnuti misao i izreći je. Krist poziva okupljene da pristupe kamenovanju žene, odnosno potvrđuje zakon. Ipak, poziv biva upućen prvotno onima koji su – bez grijeha. Oni su pozvani prvi baciti kamen. Takvih, vrlo brzo se doznaje, nekim čudom nema. Poruka biblijskoga ulomka biva jasna – izvršenje zakonske norme iziskuje prije svega osobni moralni integritet. Tko inzistira na vršenju zakona, treba u njemu gledati prije svega poziv na svet život te istinski odnos s Bogom, a ne tek izvršenje norme. Jer inače se vrlo brzo prelazi u kruto moraliziranje bez velike ljubavi za čovjeka koji griješi. I tu kao da leži smisao cjelokupne naracije.
Ivanov poučak dakle nije usmjeren k negiranju zakona kao nečega što je istinski sveto jer uvodi u osobni odnos s Bogom. Evanđelist želi pak nešto drugo. Smjera na važnost promatranja čovjeka koji griješi, a ne tek na provjeravanje njegove zakonske pravednosti. Još su crkveni oci poput sv. Augustina koji je dio života proveo udaljen od Boga ustvrdili da Crkva nikada ne osuđuje grješnika, nego prije svega njegov grijeh i zle čine koje vrši. To je upravo ono što Krist čini u susretu sa ženom uhvaćenom u preljubu. Zagledan je više u nju nego u njezin grijeh. Ne fascinira ga njezin grijeh i lutanje, nego njezina osoba, kojoj je potrebna Božja blizina i utjeha na životnom putu. Takva blizina i djelatna Božja ljubav u praksi zasigurno može puno više učiniti od pukoga moraliziranja i etiketiranja čovjeka.
Boga ne fascinira ljudski grijeh. Stalo mu je prije svega do čovjeka kojemu se želi približiti jer ga vidi da luta i udaljuje se od Božjega života. Većma je zagledan u njegovo neispunjeno srce koje grijehom želi ispuniti prazninu koju duboko u sebi osjeća, a ne u njegove grješne čine koji su na objektivnoj razini zli. Takvu ljubav i postavljanje prema čovjeku Isus želi prenijeti i na sve koji slušaju ovu evanđeosku perikopu koja već stoljećima stoji pred vjernicima brojnih naraštaja.
Ljubav je to koja je zagledana u ranjenoga čovjeka koji vapi za Božjom blizinom jer negdje duboko u sebi osjeća da ga jedino ona može ispuniti i iscijeliti mu rane. Grijesi koje čovjek čini odraz su i njegove duboke praznine koju, griješeći, nastoji na kakav-takav način ispuniti. No zagledan u Krista u trenutcima molitve uviđa da nije ispunjen te vapi za izbavljenjem. Takvo iskustvo ima mnogo ljudi koji su istinski ranjeni na duši, a onda i tijelu. Osjećaj Božje blizine i spoznaja da ih Bog i dalje ljubi te ih ne osuđuje, uz poziv na realno prebiranje stranica svojega života, može im biti jamstvo životnoga zaokreta. I baš se to događa u Ivanovu evanđeoskom ulomku.
Farizejsko upiranje u ženu koja griješi tijelom nije bilo iskreno jer cilj im nije bilo dovesti je do kajanja i pomirenja s Bogom. No istina bez iskrene i bratske ljubavi koja bi vodila k povratku Bogu ne će biti dovoljna da se iskaže ljubav koja ponovno stvara i vraća nadu u svjetliji i ljepši život. Jer istina koja ne bi bila zagledana u čovjekovo lice puno boli i ranjivosti, bez pogleda punoga sućuti i ljubavi koja nastoji ući u dubinu ljudske ranjenosti grijehom, kao da je manjkava.
Ona pokazuje put, no ne i put do čovjeka, tj. njegova srca koje treba biti iscijeljeno, i to ljudskom i onom božanskom ljubavlju. Krist u svojoj osobi povezuje skladno obje dimenzije ljubavi: ljudsku koja gleda čovjeku u oči te vidi njegovu bol koju je prouzročio grijeh, ali i božansku koja je sposobna otpuštati grijehe te čovjeku donijeti spasenje i mir. Moliti je stoga Boga da daruje takve ljubavi ne bi li Crkva i dalje nastavila misiju koju je sam Krist činio – prikazivala Božje lice čovjeku koji trpi zbog ranjenosti grijehom.
