Protokolarne službe Europske unije bile su aktivne kao rijetko kad. Komemoracija za Helmuta Kohla u Europskom parlamentu u Strasbourgu 1. srpnja bila je prvi takav događaj u povijesti Unije. Prijevoz lijesa iz Strasbourga u Njemačku, do njegova rodnoga mjesta Ludwigshafena, pa onda do Speyera gdje je pokopan, bio je pravi spektakl, a istodobno je to sve izgledalo kao oproštaj od jednoga vremena.
Helmut Kohl, bivši njemački kancelar i vodeći europski političar kraja 20. stoljeća, umro je 16. lipnja u dobi od 87 godina. Na komemoraciji u Europskom parlamentu govorili su predsjednik toga tijela Antonio Tajani, predsjednik Europskoga vijeća Donald Tusk, predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker, njemačka savezna kancelarka Angela Merkel, francuski predsjednik Emmanuel Macron, bivši američki predsjednik Bill Clinton i predsjednik ruske vlade Dmitrij Medvedev. Slično kao i na drugim komemoracijama važnim osobama, i obavljena je i svojevrsna politička inventura. »Jako sam ga volio«, rekao je u svojem stilu Clinton, ističući kako je Kohl htio stvoriti svijet u kojem nitko ne bi dominirao. Juncker je u svojem govoru ispripovijedao da je vidio Kohla kako plače 1997., dirnut odlukom o pristupu bivših komunističkih zemalja Europskoj uniji. Merkel je pak ustvrdila da ne bi bila tu da nije bilo njega. Helmut Kohl bio njemački savezni kancelar s najduljim mandatom, otac ponovnoga njemačkoga ujedinjenja, veliki borac za ujedinjenje Europe, jedan od ključnih ljudi u uvođenju eura kao zajedničke valute i jedan od najvažnijih predstavnika kršćanske demokracije. Otišao je s političke scene prije petnaestak godina i nakon toga se tek povremeno pojavljivao u javnosti. Politički krugovi nisu od tada bili odveć zainteresirani za njega. Sve do njegove smrti.
Helmut Kohl je ime koje je snažno povezano s krajem 20. stoljeća u Europi. Svojom energijom i umijećem izmijenio je svoju zemlju, Europu i svijet. Okolnosti u kojima danas Europa živi u znatnoj su mjeri plod njegovih političkih promišljanja i njegove sposobnosti upravljanja političkim procesima. On sam svoje uspjehe nije pripisivao sebi nego, kako je govorio, činjenici da ga je zahvatio »plašt povijesti«, stjecaj okolnosti koje su mu omogućile da ostvari svoje naume.
Plodovi Kohlova političkoga djelovanja danas se u Europi osjećaju na svakom koraku. Ponovno ujedinjena Njemačka dominira kontinentom, Europljani se slobodno kreću preko granica, euro je platežno sredstvo. Iza svega toga stoji jedno ime, Helmut Kohl.
Osamdesetih godina on je bio samo kancelar jednoga, doduše slobodnoga, većega i bogatijega dijela Njemačke i nije bio osobito popularan među svojim sunarodnjacima. No, zaogrnut »plaštem povijesti«, strastveno se borio za svoje političke projekte. I ostvarivao ih, korak po korak. Današnji europski političari odlikuju se time da su idealni predstavnici establišmenta, svima prihvatljivi. Kohl je bio njihova suprotnost. Često se činilo da je sam protiv svih. Protiv kolega u stranci, protiv medija, protiv poduzetnika, protiv drugih europskih državnika. Često je doista bilo tako. Ali povijesne okolnosti išle su mu na ruku i na kraju bi se nekako uvijek pokazalo da je bio u pravu. Zanimljivo je da je naposlijetku umro prilično osamljen.
Veličanstvenom komemoracijom u Strasbourgu i pogrebom u Speyeru njegovi su nasljednici slavili sebe. Davno prije smrti njegova ga je stranka odbacila, a on je godinama, zahvaljujući i bolesti, bio još samo živi spomenik i posjećivali su ga tek rijetki državnici poput Mađara Viktora Orbana i pokoji Hrvat.
Kohl je bio ključni državnik u međunarodnom priznanju Hrvatske, u mnogo je navrata iskazivao svoju naklonost prema Hrvatskoj i Hrvatima. Što je bio uzrok tih simpatija, teško je reći, ali one nisu bile izraz političkih kalkulacija, nego obične, ljudske naklonosti, naprosto osjećaji koji su danas u politici teško zamislivi, ali bez kojih Kohl ne bi bio to što je bio.
Helmut Josef Michael Kohl rodio se 1930. u Ludwigshafenu u činovničkoj obitelji. Još kao učenik, 1946., učlanio se u Kršćansko demokratsku uniju (CDU), a 1973. postao je njezin predsjednik. Od 1969. do 1976. bio je predsjednik vlade Rajne-Falačke, od 1976. vođa oporbe u Bundestagu, a 1982. naslijedio je Helmuta Schmidta na mjestu saveznoga kancelara. Na toj je dužnosti ostao do 1998.
Kohl je bio u svakom smislu nezgrapan. Kad bi se pojavio u društvu, dominirao je svojim stasom. Za jednoga posjeta Japanu, tijekom službenoga fotografiranja nije mogao ustati iz fotelje, jer je bila preuska. Nezgrapnost ga je, u ranijim godinama, odlikovala i u retoričkom smislu. Oni koji su se sedamdesetih godina kretali u političkim krugovima u Bonnu sjećaju se kako je taj pridošlica izazivao podsmijeh, čak i zgražanje svojom provincijskom neotesanošću. Djelovao je poput kakva vlasnika seoske birtije koji je odjednom dobio priliku voditi hotel od pet zvjezdica.
Mnoge nikad nije napustio prijezir koji su tada osjetili prema njemu. Njemački medijski i kulturni krugovi nikad ga nisu prihvatili. Kohl je međutim vrlo brzo pokazao začudnu snalažljivost. Samo naizgled nespretan, brzo je pohvatao konce, poput njemačke Panzerhaubitze plijenio je okretnošću, snagom i preciznošću političkih poteza. Ako se u početku »nije znao ponašati«, kako su govorili neki svjedoci onoga vremena, to je očito bilo izraz svjesnoga odbacivanja »dvorskih« normi ponašanja, licemjerstva koje odlikuje pripadnike utjecajnih krugova. Kohl je uvijek bio autentičan, a ubrzo je postao i omiljeni sugovornik Bilo to na rubu nekoga skupa, nakon tiskovne konferencije ili u razgovoru uz kavu, uvijek se izravno obraćao sugovornicima i čavrljao kao sa sebi ravnima. Neovisno o tome jesu li tema bili pregovori o nuklearnom razoružanju ili njegovo omiljeno jelo, punjeni svinjski želudac, Kohl se u razgovoru sa svakim tko bi mu se našao na putu ponašao poput susjeda s kojim će usput razmijeniti nekoliko rečenica. Takav neposredan, ugodan dojam na sugovornika nije ostavljao ni jedan drugi državnik.
Njegova autentičnost i prirodan pristup dolazili su do izražaja i u neugodnim trenutcima, kad bi se osjetio napadnutim. Prosvjednici koji su ga jednom vrijeđali i gađali jajima mogu biti sretni što je Kohl imao tjelohranitelje, jer je u jednom trenutku ta ogromna ljudeskara nasrnula na njih i da nije bilo njegovih tjelesnih čuvara napadači bi vjerojatno izvukli deblji kraj.
Kohlova je domovina Njemačka nakon poraza u 2. svjetskom ratu podijeljena i u njoj su vlast preuzeli pobjednici. Istočni dio zemlje zauzeo je Sovjetski Savez, a na zapadu su vladali SAD, Francuska i Velika Britanija. Kasnije je na području triju zapadnih zona osnovana Savezna Republika Njemačka, a istočni, komunistički dio postao je Njemačka Demokratska Republika (DDR). Zapadna je Njemačka službeno imala za cilj ponovno ujedinjenje, ali desetljeća odvojenoga života dovela su do toga da su mnogi taj cilj smatrali samo deklarativnim. Uostalom, i u samoj zapadnoj Njemačkoj mnogi su smatrali da bi ponovno ujedinjenje zemlje bilo prijetnja svjetskoj sigurnosti. Kohl je ujedinjenje proglasio svojom životnom zadaćom, a na ruku su mu išle i tadašnje okolnosti, ponajprije slabljenje komunističkih režima i sigurnosni izazovi u Europi. »Njemačko ponovno ujedinjenje i ujedinjenje Europe dvije su strane jedne medalje«, običavao je reći. Shvatio je da je Europi potreban novi poredak i da u tome novom vremenu Njemačka, ponovno ujedinjana, mora zauzeti središnje mjesto. Tada, osamdesetih godina, bilo je mnogo onih koji su mu se smijali i zbijali šale ne njegov račun zbog tih ideja. Svaki pokušaj podizanja nacionalnoga samopouzdanja tada je u Njemačkoj izazivao optužbe za neofašizam.
Kohl se nije dao smesti. Godine mukotrpna diplomatskoga rada, u kojima je važnu ulogu imao i tadašnji ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher, učinile su taj cilj sve bližim. Njemačka je uz pomoć svojega bogatstva kupovala prijatelje po svijetu, istodobno uvjeravajući sugovornike u svoje dobre namjere. Strastveno se zauzimajući za nastavak međusobnoga zbližavanja europskih naroda, projekta koji je pokrenuo njegov prethodnik Konrad Adenauer, Kohl je znao reći da je EU jamac mira. Njegovi kritičari odmah su ga optuživali da prijeti ratom.
Naposlijetku, urušavanje komunističkoga bloka stvorilo je plodno tlo za ponovno ujedinjenje zemlje, koja je za taj korak ponudila politička, gospodarska i sigurnosna jamstva. Oduševljenje u Njemačkoj, s obje strane dotadašnje granice, bilo je golemo. Ali nisu svi bili sretni. Dokaz tomu bili su zvižduci Kohlu dok je 10. studenoga 1989. stajao na Berlinskom zidu koji je bio upravo probijen.
Taj je trenutak važan i za sudbinu Hrvatske. Kohl je kasnije pripovijedao kako su ga se snažno dojmile poruke Hrvata koji su mu slali čestitke te noći, uz nadu da će taj val slobode zahvatiti i njihovu domovinu. »Ne smijemo iznevjeriti Hrvate«, rekao je kasnije, kad je Hrvatska stenjala pod velikosrpskom agresijom i tražila svoje mjesto u zajednici slobodnih naroda. Kohl u tom trenutku nije bio jedini prijatelj Hrvata u Njemačkoj, ali je bio glavni. I njemački socijaldemokrati te su jeseni 1991. zahtijevali međunarodno priznanje Hrvatske, a važnu ulogu u pridobivanju drugih država, posebice u EU-u, odigrao je Genscher. Liberalni šef njemačke diplomacije nije djelovao toliko iz uvjerenja koliko iz čiste političke računice. Prijatelj jugoslavenskoga ministra vanjskih poslova Budimira Lončara, bio je i prijatelj Jugoslavije. No politička realnost i nedvosmisleni naputci kancelara Kohla bili su Genscheru dovoljan razlog da svoje diplomatsko umijeće iskoristi u borbi za priznanje Hrvatske. Nakon što je Hrvatska postala punopravna članica međunarodne zajednice, ona je prestala biti Kohlov prioritet. Glavnu ulogu u oblikovanju politike prema Hrvatskoj preuzeli su nadležni parlamentarni odbori i Genscherov nasljednik Klaus Kinkel. Kohl je i dalje pratio što se zbiva u Hrvatskoj, u brojnim privatnim susretima iskazivao je naklonost prema njoj.
Zanimljiv je njegov odnos s hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, koji nikad nije bio sjajan, a na kraju je postao i izrazito hladan. Kohl je jednom u razgovoru najavio da će »uskoro« posjetiti Hrvatsku, ali od toga nije bilo ništa. Teško je prihvatiti tvrdnje da je razlog hladnoći odnosa između njih dvojice politika Zagreba prema Bosni i Hercegovini. I to iz dva razloga. Jedan je taj što u vrijeme kulminacije zbivanja u BiH Hrvatska nije bila među Kohlovim prioritetima. Drugi je taj što su Nijemci bili više uključeni u razgovore o famoznoj podjeli BiH od same Hrvatske. Jedan njemački poznavatelj obojice državnika tvrdi da Kohl i Tuđman nisu ni mogli biti prijatelji zbog svojih karaktera. Oni su bili isti, tvrdi on, uz objašnjenje da su i jedan i drugi bili »teške naravi« i da nisu trpjeli da im se proturječi.
Kohl se u međuvremenu posvetio daljnjoj izgradnji Europske unije i njemačkoj odgovornosti u novoj ulozi. Bio je ključan čimbenik u uvođenju eura.
Kad se danas promatra njegovo djelo, posebice u jačanju EU-a i uvođenju eura, osjećaji su podvojeni. Njemačka je marka zamijenjena za euro u odnosi 2 : 1, a kad se gledaju troškovi i primanja ispada da je tisuću maraka tada vrijedilo više od današnjih dvije tisuće eura. Ni ujedinjena Europa nije po svačijem ukusu, ali Kohl bi rekao, bolje i to nego da Europljani ponovno ratuju.
Kohl je neslavno završio svoju političku karijeru, odrekla ga se vlastita stranka, a nož u leđa politički mu je zabila tadašnja glavna tajnica stranke Angela Merkel, žena koju je Kohl politički stvorio. Kohl je postao žrtvom novoga vremena, uhvaćen u raskoraku između dvaju načela, između načela dane riječi i načela transparentnosti. Nije htio otkriti izvor donacije stranci, pozivajući se na to da je donatoru dao riječ da to ne će učiniti. Stranka je nato zatražila da se odrekne časti počasnoga predsjednika.
To je bilo krajnje vrijeme za njegov odlazak, jer Kohl je predstavnik stare garde političara koji su se borili za svoja načela, a nakon njega došlo je doba političke bezličnosti i prilagodljivosti. On je bio posljednji veliki predstavnik kršćanske demokracije, političkoga koncepta čija je središnja ideja da je čovjek u središtu Božjega stvaranja. Nije pritom riječ o klerikalizmu, nego o konceptu u kojem je Crkva partner državi, a političari svoja uvjerenja, u ovom slučaju kršćanska, postavljaju kao vrijednosnu podlogu svojemu djelovanju.
Kad je Kohl išao na pričest, nisu ga snimale kamere, ali je svoja kršćanska uvjerenja svjedočio u svojem političkom djelovanju. »Za nas kršćane vjera je nedjeljivo povezana sa zadaćom oblikovanja svijeta i suradnje u Stvoriteljevu djelu«, rekao je u jednom govoru početkom devedesetih.
Europska politika u posljednjih dvadesetak godina doživjela je korjenite promjene. Pluralizam, kao jedan od najsnažnijih stupova demokracije, ustupa mjesto monizmu, jednoumlju u kojem vrijednosti nisu više moralna, nego materijalna kategorija. Čak ni vodeći ljudi njemačke kršćanske demokracije nisu više u stanju objasniti svoja kršćanska uporišta. Većina ih za njih i ne mari. Borba za parlamentarnu većinu i grabljenje iz proračunskoga lonca danas su najveće vrijednosti, a uvjerenja pritom mogu biti samo smetnja. U tim okolnostima, ljudi koji su se, poput Kohla, spremni boriti za svoje ciljeve unatoč otporima, nenaklonosti medija i političkih partnera, nemaju nikakvih izgleda. Nije ni čudno što je Kohl, još dok je bio živ, već odavno bio politički mrtav.
