Da nije napisao ništa drugo do esej »Nacionalna država i kršćanski univerzalni poredak« (»Osoba i Duh«, 1951., br. 4-5), Pero Vukota bi zaslužio mjesto u nizu ovih prikaza »katoličkih obnovitelja kulture«. Nažalost, podataka je o njemu malo pa sve ostaje u orisima, kao što je i ova fotografija, detalj s njegova vjenčanja s Martom Ofelijom Gray 1956.
Rođen je 7. srpnja 1923. u Dubrovniku, gdje je završio pučku školu i klasičnu gimnaziju, maturiravši 1941. Još u gimnazijskim danima postao je član Hrvatskoga akademskoga društva »Domagoj«, što ga je intelektualno oblikovalo u duhu katoličke misli, a nakon osnutka Banovine Hrvatske djelovao je kao član mladeške organizacije »Hrvatski junak«. Ujesen 1941. upisao je studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ujedno radeći u redakcijama »Hrvatskoga naroda« i »Spremnosti«. Godine 1943. mobiliziran je i upućen na obuku za pričuvne časnike. U svibnju 1945. izbjegao je u Austriju te je u prosincu došao u Italiju. U Rimu je upisao studij povijesti na Filozofskom fakultetu. Dobivši španjolsku stipendiju namijenjenu europskim sveučilištarcima izbjeglicama, nastavio je 1947. studij u Madridu. Iste godine nastupio je na Svjetskom kongresu Marijinih kongregacija u Barceloni, gdje je branio nevinost nadbiskupa Stepinca i razlagao razloge hrvatske borbe protiv komunizma. Godine 1951. diplomirao je ekonomske i političke znanosti te postigao doktorat tezom »Formas estatales en los Balcanes« (Državni oblici na Balkanu), objavljenoj potom iste godine u izdanju Sociedad de estudios Internacionales y Coloniales – Društva međunarodnih i kolonijalnih studija. Knjiga, posvećena »prijateljima i drugovima palim za Boga i Hrvatsku«, s tezom da je Hrvatska svojim političkim i kulturnim tradicijama zemlja Zapada, izazvala je brojne recenzije i kritike u Španjolskoj, Francuskoj, Portugalu, Italiji i Njemačkoj. Godine 1952. stigao je u Argentinu, nastanivši se u Buenos Airesu, gdje se, uz redoviti rad sveučilišnoga profesora, uključio u kulturni život tamošnje hrvatske zajednice. Suutemeljitelj je 1960. uglednoga hrvatskoga časopisa na španjolskom »Studia Croatica«, a pisao je i u »Hrvatskoj reviji«, »Osobi i Duhu«, »Hrvatskoj riječi« i drugim hrvatskim glasilima, posebice o hrvatskoj i balkanskoj problematici. Član je Instituto Croata Latinoamericano de Cultura – Hrvatsko-latinoameričkoga instituta. Objavljivao je i u stranim listovima i časopisima, primjerice u portugalskom časopisu »Cidade Nova«, u »Salzburger Nachrichten« i drugdje. Umro je u Buenos Airesu 13. listopada 1994.
Uz vrlo vrijedan članak »Opsjene i stvarnost« (»Hrvatska revija«, br. 3. 1953.), spomenuti članak »Nacionalna država i kršćanski univerzalni poredak«, koji je, nota bene, napisao u svojoj 27. godini (!), izvanredan je prinos hrvatskoj državnopravnoj misli s katoličkoga gledišta. Vukota traži modus vivendi nacionalne države, kao naravnoga prava svakoga povijesnoga naroda, s obvezama koje sve države imaju za »organičko sjedinjenje nacija u univerzalnom poretku«. »Kategorički zahtjev povijesne logike vodi nas prema realističkom gledanju aristotelsko-skolastičkog naučavanja, koje brani načelo naravnog ljudskog društva, a potom i njegovo prirodno nastojanje prema različitim stupnjevima tog združivanja«, koje preko općega dobra vodi čovjeka k naravnu savršenstvu. Pritom »nacionalno dobro nije nešto iluzorno, nego, in ultima linea, predstavlja opće blagostanje, koje jedna nacija ne bi mogla potpuno postići«. »Kad dakle neki narod pridonosi odgovarajući udio za postignuće višeg općeg dobra, onda to može činiti jedino kao suverena država, jer na drugi način ne bi mogao ispuniti ovu svoju misiju.« To se, dakako, odnosi i na hrvatski narod i buduću državu. No ona mora biti sazdana na etičkim temeljima, kao i cijeli međunarodni poredak. »Novo međunarodno pravo može uživati potpunu snagu jedino ako bude počivalo na temeljima morala, jer tek tada uistinu može biti ius gentium.«
U opširnom eseju posebno je razradio tezu: ljubav prema Bogu i bližnjemu jedino je jamstvo međunarodne uzajamnosti. »Duboka želja za pravim kršćanskim mirom među ljudima i čežnja za obnovom čovječjih vrednota upućuju sve ljude na zakon ljubavi. (…) U ovoj istini leži prednost našega vremena jer se snaga kršćanstva postavlja kao najveće jamstvo za sigurniju i bolju budućnost. (…) Takav osjećaj pruža perspektivu koja prelazi preko uskih ograđivanja i nejasne kozmopolitske utopije i upravlja prema kršćanskom univerzalizmu. Res publica christiana, temeljeći svoju egzistenciju na plodnom bratstvu među ljudima i među narodima, izgrađuje zajednicu svijeta na sjedinjenju ljudi, ali ne kao individualnih jedinica nego kao osoba u službi naroda, od kojih je svaki državno organiziran prema Božjim i naravnim zakonima.« U tom smislu Vukota buduću hrvatsku državu vidi kao stanac-kamen buduće međunarodne res publica christiana.
Nedvojbeno, bio je »Hrvat, Europejac, univerzalni kršćanin koji je znao vidjeti istinu oduvijek i za moderna vremena«, kako je ocijenio jedan njegov španjolski suvremenik (R. P. Grau), ostavivši djelo vrijedno proučavanja.
