Smatram da među vama i vašim suradnicima – poznanicima ima netko tko može odgovoriti na moja dva pitanja (i komentirati ih) te da ih možete objaviti u »Našim razgovorima«. Navodim i izvjesno pojašnjenje.
U jednom našem tjedniku povodom rođendana hrvatskoga bana – grofa Ivana Palffyja (20. kolovoza 1663.) navedeno je da je u razdoblju od 1704. do 1732. izbivao iz Hrvatske te da ga je povremeno zamjenjivao zagrebački biskup Brajković i Esterhazy. Moje se pitanje odnosi na biskupa Brajkovića, pa vas molim da objavite raspoložive podatke iz biografije toga biskupa, mjesto i godinu rođenja, vrijeme službovanja, godinu smrti, tj. ono što je osnovno iz njegova života.
Drugo pitanje odnosi se na jednoga autora. Naime, prije više godina pročitao sam zanimljiv napis o p. Malachiju Martinu, koji je navodno pripadao isusovačkomu redu. Napisao je mnogo knjiga, među kojima su i »Kuća Windswept« i »Đavolov talac« (+ 1999. godine). Molim vas da odgovorite jesu li te dvije knjige prevedene na hrvatski jezik i jesu li u nas dostupne, tj. može li ih se kupiti. Ako nisu, kako to komentirate?
Na kraju i napomena. O našem blaženom kardinalu Alojziju Stepincu napisano je i rečeno sve, a vi u »GK« nastavljate pisati kao da njega i našu Crkvu treba »pravdati«. Stječe se dojam »nemoći«, kao vapijući glas biskupa Komarice i kardinala Puljića, a vanjski i unutarnji silnici – protivnici katoličanstva, sotonistički opsjednuti, provode svoj plan. Zar nisu pravoslavne Crvke državne – političke? Za vrijeme »Juge« nikada ni od jednoga Srbina nisam čuo da za sebe kaže da je vjernik pravoslavac, a sada se vlastodršci predstavljaju i glume »pravoslavca«. Iskazivačima istine (poput biskupa Bogovića i Košića) Bože daj dobro zdravlje i dug život. Neka vas Duh Sveti prati i naša Gospa zagovara.
Vaš čitatelj
O biskupu Martinu Brajkoviću osnovne podatke možete pronaći na službenoj internetskoj stranici Zagrebačke nadbiskupije, s koje preuzimamo, kao što kažete, osnovne podatke o njemu. Biskup Brajković rođen je 1668. u Senju, a svoju je izobrazbu stjecao kod isusovaca u Rijeci, Beču i Trnavi, a potom i u Zagrebu i Grazu. Bio je i pitomac Papinskoga germansko-ugarskoga zavoda »Germanicum et Hungaricum« u Rimu. Senjskim je kanonikom postao 1692., a tri godine kasnije i zagrebačkim kanonikom. U rujnu 1698. imenovan je senjskim biskupom, a 1703. postao je zagrebačkim biskupom. »Zaslužan je za popravak biskupske rezidencije u Pokupskom koju su razorili Turci, a nekoć zauzete posjede vratio je u crkveno vlasništvo. Odlučno se protivio naseljavanju Vlaha u Lici. Povjesničari ga ubrajaju među ‘najzaslužnije muževe hrvatske prošlosti’. Bio je banski namjesnik, a zajedno s podbanom Petrom Keglevićem upravljao je Hrvatskom. Branio je i zauzimao se za prava hrvatskog kraljevstva pred nasrtajima varaždinskih krajiških zapovjednika. Nakon oslobođenja Slavonije, držao je kako granica između Zagrebačke i Pečuške biskupije treba biti hitno uređena, a prostrana Zagrebačka biskupija uzdignuta na rang nadbiskupije te crkveno razlučena od Bačko-kaločke nadbiskupije«, završava članak koji se poziva na pouzdani izvor u kojem ćete moći naći više. Riječ je o prilogu A. Sekulića »Martin Brajković« koji je objavljen 1995. godine u knjizi urednika F. Miroševića »Zagrebački biskupi i nadbiskupi« izdavača »Školske knjige« iz Zagreba, 377. – 381. str.
I u »Fontes: izvori za hrvatsku povijest« i drugdje na internetu možete pronaći više pouzdanih podataka o tom biskupu i o njegovim izvješćima koje je slao u Rim Svetoj Stolici. Naime, biskupi su ta izvješća »podastirali crkvenim vlastima u Rimu, opisujući tvarno i duhovno stanje u krajevima kojima su predsjedali kao pastiri (Relationes ad limina apostolorum). Tih je izvješća 24. Govorom statistike, u prosjeku svakih 15 godina biskupi su pohodili župe i slali izvještaje u Rim.«
Što se tiče drugoga pitanja, točan odgovor ne znamo. Istina je da je Martin bio isusovac, a kasnije je postao dijecezanski svećenik, napisao je puno knjiga različitoga sadržaja. Neki izvori kažu da su i kontroverzne, a kako ih nismo pročitali, ne možemo donijeti o njima ni svoj sud.
Na kraju, Vaša »napomena« govori nam o tome kako kao čitatelj doživljavate neke naše tekstove o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu. Mi bismo rekli da su s jedne strane naši tekstovi informativno-formativni (onda kada pišemo i prenosimo nove informacije i vijesti o tome što se trenutačno događa kada je riječ o njegovu proglašenju svetim), a drugi su većinom povijesno-istraživački (pri čemu posebno mislimo na tekstove koje objavljujemo u feljtonu, a kojima ne pokušavamo opravdati ni bl. Stepinca ni Crkvu, nego nastojimo dati podatke i činjenice i tako sprati ljagu i otkriti desetljećima prešućivanu, iskrivljenu i manipuliranu istinu o svetom životu toga našega blaženika koji je herojski svjedočio Božju ljubav prema svakomu čovjeku u zlosretno doba prije, za vrijeme i poslije Drugoga svjetskoga rata).
Drago nam je da i kod drugih, suvremenih crkvenih službenika, primjećujete da isto tako »istinujući u ljubavi« – to jest držeći se istine u ljubavi – kako piše Poslanica Efežanima (Ef 4, 15) danas otvoreno zastupaju istinu i čine »te sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist, od kojega sve Tijelo, usklađeno i povezano svakovrsnim zglobom zbrinjavanja po djelotvornosti primjerenoj svakomu pojedinom dijelu, promiče svoj rast na saziđivanje u ljubavi« (Ef 4,16).
