Mladi u gostima, na »ručkiću« od sedam sljedova, kod djeda i bake, punca i punice, mene i Jelice. Dok čekaju, Pavo »vrtićarac« gleda »dokumentarac« o dinosaurima, čiji autori bolje znaju kako su izgledale sve 372 vrste tih nikad viđenih bića nego kako izgleda današnja krava, »čudovište koje onečišćuje atmosferu«…
– Ej, tata – najozbiljnije pita Pavo – a jesu se već rodili baka i deda dok su bili živi dinosauri?
– Ne, sine, tad je bio rođen samo onaj striček koji je rekao da Thompson ne smije pjevati na dočeku rukometaša! – ozbiljno mu odgovara naš zet, ali samo da nas odrasle uvuče u razgovor. – I, što vi velite za taj doček i te pjesme na Jelačić placu? Jesu se dobro, u zadnji vlak, ukrcali ti vladajući iz stranke »zna se«, ha? Ipak su vlasti u Areni čule što narod pjeva pa se hitro učlanile u zbor za doček hrvatskih rukometaša! Propjevale, sve po onoj »Tko pjeva, zlo ne misli«, makar i ne mislili o kome zapravo odabrana pjesma pjeva…
– Ha, čuj – osjetih se prvoizazvanim – bilo je već svakakvih pjesama i pjevanja u povijesti hrvatskih političkih zborova i solista. Bilo je i takvih predsjednika koji su samo »otvarali usta«, »zijevali«, a ne pjevali; i takvih koji bi tek pripiti »krive« pjesme zapjevali pravo od srca! Zato, ne bih ja bio baš tako siguran tko je i sad, tu rukometašku i Thompsonovu »himnu«, zapravo pjevao, a tko lažno zijevao. Osim islandskog trenera »Dragossona«, koji ju je garant od srca zijevao!
– Kažem vam ja, bit će sad glasača i novih glasova za stare vladajuće! – nastavlja zet po političkoj praksi. – Već vidim novu pobjedu na prvim sljedećim izborima! Tko zna s kojom pjesmom…
– Zaboravljaš i »možemovce«? Pa i gradske se vlasti valjda pitalo tko smije pjevati na glavnom gradskom trgu? – prekida ga naša Dorotejica, a njegova bolja polovica. – Sad se fino mogu nadati da će se vlast opet »bratski« dijeliti. Vratili sad za Zambiju… A koliko su na dočeku baš pjevali, to možemo pretpostaviti.
– Vi i politika, dosadni ste! – javila se sad naša Marta, druga kći. – Pjevali su prvo i najviše naši »srebrni«, skupa sa zlatnom publikom na Jelačić placu! Čak i više od Thompsona, baš nekako »povučenoga«. Valjda kuži da on njima više mora zahvaliti nego oni njemu, jer kad i kako bi bez njih došao do Trga i »telke«?!
– Ma pustite vi to tko je pjevao i tko propjevao, tko zijeva, tko pjeva, a tko je svoje otpjevao! – konačno se javila i ženica mi Jelica. – Važnije je meni pitanje tko se športom bavi. I osvaja medalje! Koliko vidim, čini mi se da su to isključivo mladi »cijepljeni« hrvatstvom i zdravim domoljubljem. I baš takvi su mi izgledali svi ovi na pozornici!
– Je, da – počeh mrmljati više sebi u brk – kad oni drugi… Oni već desetljećima imaju svoje stalne »pozornice«, a ne ove montažne koje složimo za naše junake jednom u nekoliko godina…
