Uz rijeku Trebižat, jedinu ponornicu u Europi koja devet puta nestaje u tlu te ponovno izvire, u sjeni crkve sv. Ante podno franjevačkoga humačkoga samostana, na Baginu mostu spreman za razgovor za Glas Koncila bio je hrvatski kandidat za Nobelovu nagradu – pjesnik, književnik, pisac, književni kritičar, filozof Veselko Koroman. Poput rijeke Trebižat njegov je život tekao kroz društvenu sedru, društvene prirodne pejzaže, moralnu i političku kaljužu koja ga je sputavala, otvore koji su ga gurali u ponore iz kojih je uvijek izvirao. Voda je uvijek bila bistra kao i njegova djela jer je imao kristalna i jasna, čestita stajališta bez obzira kroz kakve je društvene okolnosti prolazio. Jasna kršćanska načela koja je ponio s bistroga izvora nikad se nisu zamutila, nego su bila sve snažnija, prihvaćala su i druge tokove, one »mutne«, te ih bistrila kao što je to činila i sedra na samom izvoru. Bistrinu Koromanove životne vode nisu zamutili ni »čelični« režimski okovi, društvene izolacije, ni rat, ni progoni…
»Nisam se puno mijenjao, nastojao sam da moja djela govore, jer to je više nego da ja pričam«, ukratko kaže samozatajni Koroman u razgovoru uz bistrinu Trebižata, koji čak ne mijenja ni temperaturu unatoč izviranju na 950 metara i poniranju na 12 metara nadmorske visine.
Širu javnost na Koromanove riječi nedavno je na kraju mise na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara podsjetio i gvardijan vukovarskoga samostana o. Ivica Jagodić kad je pročitao njegove proročke riječi: »Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima obilje rana, obilje časti, obilje tuge. Naroda što ima višu a plemenitu moć, ravnicu i more, knjige i anđele. Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima najveće groblje, najveću glavu, vjetar i tminu. Naroda što je rasut, što živi dugo na sjeveru i jugu, u srpu mjeseca. Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima bijele gore, otoke i sunce, stoljeća i tminu. Naroda što misli, što velik je i miran na sjeveru i jugu, u srpu vremena.« Prema najavi predsjednika Društva hrvatskih književnika dr. Đure Vidmarovića, Koroman će biti predložen za Nobelovu nagradu za svoj osebujan književni rad.
U razgovoru za Glas Koncila Koroman navodi da je još kao dijete volio čitati, premda je u doba njegova djetinjstva teško bilo doći do knjiga jer su tada u kućama bili molitvenici, školske čitanke i obvezne lektire.
Prvu pjesmu koja mu je objavljena 1953. Koroman je napisao pod naslovom »Suza«, a objavljena je u mostarskoj »Mladoj Hercegovini«. U njoj je sažet opis te kapljice iz ljudskoga oka koja je čista i kristalna, u njoj nema primjesa. Analizirajući Koromanova djela, moglo bi se reći da je upravo ta čista i kristalna suza etička vodilja u njegovu književnom opusu, u kritici, u svakidašnjem djelovanju u društvenoj stvarnosti. Poslije toga Koroman je izdao svoju prvu zbirku »Grad prema sjeveru«, zatim »Mogilu«, »Jučer je bilo ljeto« i »Crne naranče«. Kao pjesnik koji promišlja svijet Koroman se u svojim djelima osvrće i na razloge postojanja čovjeka na zemlji. Na taj dio posebno se odnose zbirke »Knjiga svanuća«, »Svjetiljka od trnja«, »Sjaj i rana«, »Na tom svijetu«.
U razgovoru za »Sarajevske sveske« br. 27/28 Koroman kaže: »Budući da sam od 1969., dok još predajem književnost i filozofiju na visočkoj Gimnaziji, s Makom Dizdarom urednik ‘Života’, glasila ondašnjeg Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, na stranicama tog časopisa objavljujem (1970.) članak ‘Uvlake gradu – a postole stoje’ i odmah po rečenom dolasku dajem tiskati drugi, zabranjeni, ‘U cara Trajana kozije uši’, čije je dijelove (krajem 1971.) učinio dostupnim čitatelju zagrebački ‘Vjesnik’. Iste godine (28. i 29. siječnja) pojavio se članak ‘Kad ćemo odgovoriti Grgi Gamulinu’ (u četiri dnevna lista), koji su, uz njegove sastavljače, Vitomira Lukića i mene, svojim potpisima poduprla još petorica pisaca; zbog čega je ostao zapamćen kao ‘Pismo sedmorice’. U prvom tekstu govorio sam sasvim otvoreno, bez obzira na posljedice, o katastrofalnom položaju hrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini, o čemu do tada, trideset godina nakon Drugoga svjetskog rata, nitko nije napisao niti jednu riječ. U drugom sam upozorio na jednako lošu zastupanost osoba hrvatske nacionalnosti na gotovo svim razinama tadanje bosanskohercegovačke republike/države: sudstvu i pravosuđu, republičkoj upravi, zavodima, informiranju, kulturi, prosvjeti; a u trećem, zajedno s imenovanim suautorom, rekao da ćemo Grgi Gamulinu (koji je iz Republike Hrvatske tobože nešto drsko pitao) odgovoriti kada budu ispravljeni navedeni propusti. Svaka moja tvrdnja bila je potkrijepljena argumentima, i to većinom službenim… Ali, tko te za to pitao.«
»Na me se usmjerila nesmiljena politička grmljavina; s radija, s televizije, s javnih govornica, iz dnevnih i drugih listova onodobnih četiriju jugoslavenskih republika (osim Makedonije i Slovenije). Za vrijeme te dugotrajne hajke (koja se protegnula i u 1972.) pojavilo se više od osamdeset napadačkih tekstova… Svoje istinoljublje morao sam platiti ne samo izgubljenim uredničkim mjestom, nego i novcem, jer su mi, po sili tadanjeg zakona o radu, dali manje vrijedan i upola manje plaćen posao u nakladnom poduzeću ‘Svjetlost’. A platiti sam ga morao i zdravljem, potrošenim vremenom. Ipak, nisam bio poslan na zloglasni Goli otok. Komunistička vlast je odabrala perfidniju metodu stare Austrije (znam zašto): da me kao neistomišljenika izvrgne nevidljivoj trpnji i nečujnoj, predugoj muci. Uostalom, za postizanje takvog cilja dovoljno je bilo već sâmo isticanje tada smrtonosnog atributa – nacionalist ispred mog imena; što ja nikad nisam bio. Mržnja mi je nešto potpuno strano, a kako je poznato, od nje živi nacionalizam. Uvijek sam bio kakav sam i danas: samo slobodan čovjek svjestan svoje nacionalne pripadnosti. Da nemoćnika pored mene snađe kakvo zlo, priskočio bih mu u pomoć, ne pitajući se tko je on. A borio bih se, da se malo našalim, i protiv kakve hipotetične populacije iz svemira koja bi napala Zemlju, na primjer, u Velikoj Britaniji ili Maleziji; premda, inače, ne bih uradio ništa za nadnacionalno ujedinjenje, niti regionalno niti globalno. Poštujem, i volim sve narode, napose zato što svaki ima nešto svoje, obogaćujuće za sve druge. Nisu stari Latini iz naivnosti govorili da razlike uveseljavaju duh. Imali su, vjerojatno, na umu i tragedije do kojih dolazi kad ih netko (te razlike, dakle i jezične, kulturne i druge, o kojima je bila riječ u ovom slučaju) – pokuša dokinuti. Zato sam djelovao preventivno, samoubilački, sa željom da se to ne dogodi barem u mojoj zavičajnoj domovini.«
