Svako pretjerivanje nosi u sebi opasnost od nepravde. Na žalost oni koji pretjeruju to ne primjećuju, a kada primijete, već je kasno. Tako je primjerice bilo i u odnosu države prema građanima, odnosno poslodavaca prema zaposlenicima u slučajevima kada se zaposlenike tjeralo u mirovine.
Ni u Ustavu ni u bilo kojem hrvatskom zakonu nije pisalo da je starost sama po sebi razlog za prestanak radnoga odnosa. Isto je vrijedilo i za mirovinski staž. No unatoč tomu u javnosti je prije dvadesetak godina bilo općeprihvaćeno pogrješno mišljenje da je stanje starosti (65 godina), odnosno da je sama činjenica da žena ima ostvaren staž od 35 godina ili 40 godina muškarac dovoljan razlog za otkaz ili prestanak radnoga odnosa. Dodatno se tjeralo ljude u mirovine, pa i dodatno stimuliralo dokupom mirovinskoga staža. Istodobno se novopečene poslodavce, uključujući i javne ustanove i državne institucije, oslobađalo od tereta doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Dopuštao se i oprost dugova na ime doprinosa. Uplašeni radnici vidjeli su u ranijem odlasku u mirovinu određenu socijalnu sigurnost, a poslodavci su bili oslobađani tereta doprinosa.
Država, odnosno mirovinski i zdravstveni fondovi bili su osiromašivani zbog smanjenih prihoda od doprinosa uz istodobno povećavanje izdataka za mirovine i zdravstvenu zaštitu. Država je preuzela jamstvo za isplatu mirovina iz proračuna, što je davalo određenu sigurnost korisnicima mirovina. Međutim, država se odrekla dijela prihoda od doprinosa od 5 posto ustupivši taj postotak posebnim mirovinskim fondovima tzv. II. mirovinskoga stupa. Istodobno su se povećavali izdatci za isplatu mirovina proširivanjima broja korisnika i novim pravima (mirovine HVO-a, nacionalna naknada za starost, što je vrsta nacionalne mirovine, i još neka druga prava vezana uz privilegirane korisnike mirovina).
Obvezni mirovinski fondovi imaju viškove od doprinosa (5 %) i nemaju gdje investirati, a državni proračun zbog manjka prihoda dolazi u krizu i zadužuje se od građana preko obveznica.
Zato s gledišta rada, zapošljavanja i mirovinskih prava i financiranja brojnih novih prava, koja nisu pokrivena uplaćenim doprinosima, treba analizirati i stanje starosti, kao i činjenicu punoga mirovinskoga staža, kako svaku za sebe tako i u međusobnim suodnosima i posljedicama.
Postoji odredba Zakona o radu, koji se primjenjivao od 1. siječnja 2010., s propisima načina prestanka ugovora o radu. Među ostalim, pisalo je da ugovor o radu prestaje kada radnik navrši 65 godina i 15 godina mirovinskoga staža. Dopuštao je da se poslodavac i radnik drukčije dogovore. Iz zakonske odredbe »ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore«, dopušta se daljnji neprekinut nastavak radnoga odnosa, teoretski do smrti radnika, ako se o tome dogovore. Ta mogućnost dogovora o radu nakon 65 godina ima svoje dobre i loše strane.
Dogovor se često svodio na činjenicu da će poslušni radnik, a to nije samo dobar radnik, nego i onaj koji šutke pristaje na prekovremeni rad, na rad nedjeljom i na manju plaću ili na manje doprinose, biti nagrađen zadržavanjem na poslu i nakon doživljenja 65. godine. Državni proračun i u tom slučaju ima manje prihode od doprinosa, a radnik će to osjetiti na manjoj mirovini.
Usporedbe radi prvi hrvatski Zakon o radu koji se primjenjivao od 1995. do 2010. godine imao je sličnu, ali blažu odredbu jer je propisivao da ugovor o radu prestaje kada zaposlenik navrši 65 godina i 20 godina staža osiguranja. Međutim po tom bivšem zakonu radnik je u 65. godini bio bolje zaštićen od otkaza. Starost je ista (65 g.), ali kod staža treba upozoriti na dvije laiku zamagljene činjenice. Prvo, umjesto 15 godina »mirovinskoga staža« pisalo je 20 godina »staža osiguranja«. Dakle, po bivšem zakonu radniku ili radnici je s doživljenjem 65. godine prestajao radni odnos tek ako su imali najmanje 20 godina staža osiguranja. Drugo, razlika nije bila samo u veličini brojke 20 godina staža koja je sada 15, nego je razlika i u vrsti odnosno kvaliteti staža, koja proizlazi iz drukčijega naziva staža.
Dakle, dosadašnja zakonodavna praksa počevši od 1995. g., kada se radilo o pravima radnika i zaposlenika, posebice glede otkaza, pokazuje stalni trend smanjivanja prava po osnovi rada uz istodobno otežavanje uvjeta za mirovine.
Danas, kada se prerano otjerala radno sposobna populaciju u mirovine, a velik dio mladih se iselio te nedostaje radne snage, ide se u druga pretjerivanja, koja se očituju nastojanjima uvođenja obveze rada do 67. godine, ne uzimajući u obzir stvarne radne mogućnosti za pojedina zanimanja, kao i nekontroliranim uvozom tuđe radne snage.
Odrastanje i življenje u takvom promjenljivom i nemilosrdnom ozračju nije psihološki podobno ni za odrasle ni za njihovu djecu. Stalni strah od promjena zakona i uvjeta za ostvarenje pojedinih prava uz česta pretjerivanja unosi nesigurnost i strah od budućnosti. Sve češći prosvjedi, najave obustava rada i štrajkova prvi su pokazatelji nervoze društva. Ponašanje države prema načelu »nužda zakon mijenja« može poticati socijalnu agresiju, koja se može kretati u različitim i politički suprotnim smjerovima te s novim ideologijama.
