Dragi moji »vršnjakići«, sretan vam Svjetski dan baka i djedova! Vele prvi, mada se sjećam da sam s »Malim koncilom« slavio taj dan još dok sam imao kosu po glavi, jer sveti Joakim i Ana, koji su unuka Isusa u krilu njihali, odavna se štuju kao nebeski zaštitnici djedova i baka. Svejedno, bio prvi ili ne taj dan, važno mi je da bude pravi! Za nova prava baka i djedova! Mislim, ono, svaka grupica – od ljubitelja ptica pjevica do raspjevanih transrodnih – danas traži svoja prava, pa onda i djedovi i bake imaju puno pravo na veća prava! Sad će mlađi čitatelji (buduće »konzerve«), gunđati kako djedovi i bake već imaju svoje stranke umirovljenika, udruge penzića i… Baš u tome i jest problem! Naime, danas neki postajemo djedovi i bake dok je pred nama još »dokazivanje na poslu«, dok nam preostaje desetak i više godina do 65, 67, 70 ili tko zna do koje sve godine već moraju raditi u »najnaprednijim« zemljama, po odlukama birokrata koji se u životu nisu znojni vode napili. I kako onda, dragi papa Franjo, da mi – djedovi i bake – budemo vjerni »novome pozivu« da »čuvamo korijene, prenosimo vjeru i brinemo se za malene« ako moramo raditi u tri smjene, od mraka do mraka?! Umjesto malenih, u trenutku odlaska u prezasluženu mirovinu dočekat će nas već »unučići« s prvim brcima i unuke na pragu slobodne promjene spola. A njih će dočekati poluznani starčići s križoboljom, prvim znacima demencije, inkontinencije i drugim boljeticama… Taman da ih mogu gurati u kolicima? U boljem slučaju (ili je to gori?), a sigurno češćem danas, penziće u poznijim ljetima zaista će dočekati maleni, tek rođeni unučići, koje su njihova rođena dječica porodila u kasnim 30-ima i ranim 40-ima, dijelom zato što su dotad bila »premlada za djecu«, dijelom zato jer su mudro računala »što će nam djeca prije nego baka i djed odu u penziju«. Pa… hajde, probajte vi sada, sa »šezdeset i toliko«, puzati po podu s unucima, verati se po stablu za njima, nositi ih na ramenima i sve drugo što su jedre mlađahne bakice i isti takvi dedeki mogli činiti s mojom djecom. Probajte se zavući iza trosjeda po »skočilopticu« koja je unučici tamo zaglavila. Ja sam probao, pa sad uz lopticu imamo i jedan zaglavljen živac.
Stoga, nadam se da će Dan djedova i baka pomoći da se iznjedri niz mjera i propisa za zaštitu baka i djedova, za povećanje njihovih prava. Naprimjer, da se svakom djedu i baki, za svako rođeno unuče, za dvije godine skrati predviđeni odlazak u punu mirovinu. Ne samo što bi tako mogli bolje i poletnije obavljati novi poziv, biti pravi djed i »superbaka«, već bi to bila i svojevrsna demografska mjera! Znam, sad sigurno već mislite da me dograbila strašna kovid-temperatura kad ovako »lupetam«, jer ako danas svoja prava nemaju niti nerođena djeca u trbuhu, kud ih tražiti za one s jednom nogom u grobnom trbuhu… No, u kozerijama je sve moguće, pa i da stari jarac zamišlja normalan svijet u kojem su djed i baka veći od profita.
