Zbog demagogije prema određenim skupinama, uobičajeno pred izbore, olako se donose propisi kojima se proširuju ili uvode neka prava, primjerice pravo na povećani mirovinski staž, popularno zvan beneficirani staž. Međutim, pritom se zaboravlja da uz pravo na beneficirani staž često idu i određena druga posebna prava kao što je pravo na duži godišnji odmor, smanjenje starosne granice i niz drugih pogodnosti. Pojednostavnjeno rečeno, beneficirani staž je staž koji se primarno računa u povećanom trajanju kao mirovinski staž potreban za ispunjavanje uvjeta za mirovinu. Međutim, beneficirani staž može se posebnim kolektivnim ugovorima osim za izračun povećanih broja dana godišnjega odmora uračunavati i za dodatne bodove za plaću i druge povlastice. Dakle, posebnim kolektivnim ugovorima mogu se proširivati, pa i uvoditi nova prava zaposlenih. Nasuprot tomu, ni u kojem slučaju ne mogu se smanjivati ni uskraćivati prava priznata Zakonom o radu. To vrijedi i za beneficirani staž. To su temeljna pravila nomotehnike (znanost pisanja i kreiranja zakonskih propisa).
Kako saborska nadmudrivanja često pravno nepismenih zastupnika zbunjuju javnost, valja pokušati radi pravilnoga razumijevanja problema odnosa beneficiranoga staža i određivanja dužine godišnjega odmora analizirati i protumačiti pojedine odredbe Zakona o radu (Narodne novine, br.: 93/14, 127/17, 98/19 i 151/22) kao temeljnoga zakona o pravima radnika.
U odredbi čl. 77. stavak 1. Zakon o radu propisuje način određivanja i trajanje godišnjega odmora: »(1) Radnik ima za svaku kalendarsku godinu pravo na godišnji odmor od najmanje četiri tjedna, a maloljetnik i radnik koji radi na poslovima na kojima, uz primjenu mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, nije moguće zaštititi radnika od štetnih utjecaja, u trajanju od najmanje pet tjedana.«
Komentar: Svaki radnik koji radi na poslovima na kojima se uz primjenu mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radu ne može zaštititi od štetnih utjecaja ima pravo na godišnji odmor od najmanje pet tjedana. Prema tome stavak 1. članka 77. Zakona o radu obvezuje poslodavca na obvezatno omogućavanje petoga tjedna godišnjega odmora u svim slučajevima priznavanja beneficiranoga radnoga staža, pod uvjetom da su ti poslovi osobito teški i štetni za zdravlje i radnu sposobnost. Štetnost i opasnost poslova za zdravlje utvrđuje se prema drugim propisima i propisima o stažu osiguranja s povećanim trajanjem.
Zakon o stažu osiguranja s povećanim trajanjem (Narodne novine, br. 115/18 i 34/21) u članku 1. propisuje koje skupine osiguranika imaju pravo na beneficirani mirovinski staž:
»Osobe koje ostvaruju prava iz obveznoga mirovinskog osiguranja na temelju generacijske solidarnosti prema odredbama općeg propisa o mirovinskom osiguranju i prema odredbama ovoga Zakona su:
- osiguranici zaposleni na osobito teškim i za zdravlje i radnu sposobnost štetnim radnim mjestima
- osiguranici kojima nakon određenih godina života, zbog naravi i težine posla, fiziološke funkcije organizma opadaju u toj mjeri da onemogućavaju daljnje uspješno obavljanje tog posla
- osiguranici – osobe s invaliditetom: osobe oboljele od distrofije i srodnih mišićnih i neuromišićnih bolesti, oboljeli od paraplegije, cerebralne i dječje paralize, multiple skleroze i srodnih bolesti, slijepe osobe, gluhe osobe, gluhoslijepe osobe, osobe oboljele od reumatoidnog artritisa i drugih sustavnih upalnih bolesti zglobova i vezivnog tkiva (ankilozantni spondilitis, psorijatični artritis, seronegativni artritis, sistemski eritemski lupus, sklerodermija i polimiozitis/dermatomiozitis), osobe kod kojih postoje funkcionalni poremećaji zbog kojih se ne mogu samostalno kretati bez uporabe invalidskih kolica te osobe s Downovim sindromom.
Komentar: Sve nabrojene osobe kojima je na propisan način utvrđeno pravo na beneficirani mirovinski staž imaju pravo na duži godišnji odmor propisan člankom 77. st. 1. Zakona o radu.
Naglašava se da citirani propis Zakona o stažu osiguranja s povećanim trajanjem govori samo o mirovinskom stažu, što znači da u tom slučaju nije riječ o radnom stažu. To je bitna razlika. Zato Zakon o radu ne spominje u svojem članku 77. stavak 1. beneficirani staž ni bilo kakav drugi staž (mirovinski, radni, staž osiguranja, inozemni), nego načelno propisuje da je za njegovu primjenu bitno da radnik radi na poslovima na kojima se ni uz primjenu mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radu ne može zaštiti od štetnih utjecaja.
Iz toga valja izvesti zaključak da iz odredbe čl. 77. st. 1. Zakona o radu proizlazi obveza da poslodavac omogući pet tjedana godišnjega odmora u svim slučajevima u kojima se priznaje pravo na beneficirani staž. To je obvezujuća zakonska norma i ne smije se tumačiti kao zabrana za proširenje prava duljega godišnjega odmora, pa čak ni kao zabrana za druge slučajeve koji nisu obuhvaćeni propisima o beneficiranom stažu.
Zato u stavku 2. ovoga članka piše: »(2) Kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu može se utvrditi trajanje godišnjeg odmora duže od najkraćega propisanog stavkom 1. ovoga članka.«
Ta odredba daje ovlaštenje poslodavcima da kolektivnim ugovorima, pravilnicima, pa čak i ugovorima o radu, priznaju svojim zaposlenicima pravo na dulje trajanje godišnjih odmora od zakonom propisanoga najkraćega trajanja godišnjega odmora i bez uvjetovanja opasnošću ili težinom poslova.
