Nažalost u Hrvatskoj neki novinari uz podršku nekih oporbenih političara šalju pogrješne poruke da je Hrvatska profitirala spornom odlukom Arbitražnoga suda u Haagu jer je navodno dobila više od Slovenije. Tako važan teritorijalni problem suvereniteta hrvatske države u okviru njezinih granica pretvaraju u unutarnje političko podmetanje. Nije im dovoljno jasno očito političko ucjenjivanje slovenske politike koja želi ostvariti svoje pretenzije na dijelove hrvatskoga teritorija. Slovenija osim ucjenama pokušava određivati i predsjedniku hrvatske Vlade što će govoriti u UN-u. Slovenskomu nezadovoljstvu pridružuju se i neki hrvatski političari, pa tako i bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić osuđuje taj govor Andreja Plenkovića kao politički štetan i nedopustiv. Ne zaostaju ni neki drugi oporbeni političari. Čini se da je njima bitnije kritizirati formu umjesto da brane bit, a to je očuvanje teritorija, što je primarni nacionalni interes.
Pomutnju unose i neki novinari koji traže da arbitražna presuda bude polazište za razgovore o razgraničenju sa Slovenijom. Takvim ponašanjem neizravno potvrđuju postojanje, a time donekle i pravovaljanost te presude. Zaboravljaju da je odluka Arbitražnoga suda za Hrvatsku nepostojeća. Nepostojanje, odnosno ništavost presude proizlazi iz činjenice da je Hrvatski sabor već 29. srpnja 2015. na svojoj izvanrednoj sjednici jednoglasno donio Zaključak o izlasku Hrvatske iz arbitražnoga postupka, što je bio nalog Vladi za daljnje postupanje. Povod za takvu odluku bila je nesporna činjenica da je Slovenija pokušala na protuzakonit način djelovati na pojedine sudce arbitražnoga spora, što je formalnopravno bilo kompromitiranje suda u cjelini. Posebno se naglašava jednoglasnost u donošenju odluke pa zato začuđuju naknadni pokušaji neizravnoga osnaživanja arbitraže nastojanjem da bude polazna osnova za daljnje dogovaranje. Za ništavost i nepostojanje te presude izjasnili su se ne samo hrvatski pravni stručnjaci, nego i neki iz Slovenije, kao npr. Miha Pogačnik. Zašto neki hrvatski novinari, kao i političari, prešućuju tu okolnost i »tamburaju« po nebitnim činjenicama? Arbitražni sud bilateralan je sud, koji je dogovoren između Hrvatske i Slovenije i kao takav mjerodavan je samo za granični spor između tih dviju država, kao i pravila postupka. Hrvatska je načelno bila protiv arbitraže, ali je bila prisiljena ucjenom Slovenije, koja je uvjetovala davanje suglasnosti za pristupanje Hrvatske u Europsku uniju. Budući da je Slovenija prekršila pravila dogovorenoga arbitražnoga postupka, pokušajem slovenskoga utjecaja na Sud Hrvatska je opravdano istupila iz toga postupka.
Glede tvrdnja da je Hrvatska dobila više, npr. Svetu Geru, valja podsjetiti da je Sveta Gera uvijek bila teritorij Hrvatske, a samo je prilazni put bio sa slovenske strane. Savudrijska vala bila je uvijek hrvatski teritorij, kao i neka druga sporna mjesta, a granica je bila prirodni tok rijeke Dragonje. Kasnije je gradnjom kanala sv. Odorika usmjeren tok vode na taj kanal, što Slovenija nastoji pretvoriti u novu granicu. Za Hrvatsku nevažeća i nepostojeća odluka Arbitražnoga suda uvažava tu promjenu i dodjeljuje Sloveniji 80 posto hrvatskoga teritorija. Nije uvažavana činjenica da je granica na moru crta po sredini, jednako udaljena od hrvatske i slovenske obale.
Vezano uz postupne slovenske težnje prisvajanja teritorija valja podsjetiti da je taj proces dehrvatizacije graničnih područja počeo već u bivšoj SFRJ, a zbivao se na sljedeći način. Hrvati u Istri zapošljavali su se u Kopru i drugim slovenskim pograničnim mjestima. S vremenom su usvajali slovenski jezik, pa se naknadno hrvatska sela prisvajalo kao slovenska. Oni koji imaju dugo pamćenje prisjetit će se da se i tada vodilo polemike, čak i u medijima, gdje se navodilo da su samo svećenici u crkvama tih sela ostajali kao Hrvati, odnosno služile su se mise na hrvatskom jeziku.
U tom teritorijalnom sukobu Sloveniji je davala potporu i Italija, iza čega se kriju ekonomski interesi iskorištavanja podmorja. I Njemačka podržava zahtjeve Slovenije zbog svojih interesa u koparskoj luci u koju investira kao glavnu luku za njemački izlazak na Sredozemlje i dalje prema Africi i Istoku. Zato bi se sve te sugestije i preporuke mogle protumačiti narodnom poslovicom: »Ne laje pas radi sela, nego radi sebe.«
Isto tako, predlaganje neke vrste kondominija (relikt kolonijalizama), kojim bi se sporni dio pretvorio u »zajedničko more«, nije u interesu Hrvatske, nego u interesu Slovenije i Italije. Hrvatska treba ustrajati na obrani svojega teritorija, kako na kopnu tako i na moru, a posebice u zaštiti prava na gospodarski i epikontinentalni pojas. Kao obalna država Hrvatska ima pravo u epikontinentalnom pojasu mora iskorištavati prirodna bogatstva (životinjske i biljne vrste, naftu, plin i dr.).
Loša su iskustva i s traženjem proglašenja tzv. zaštićenoga ekološko-ribolovnoga pojasa (skraćeno: ZERP), što je trebao biti prostor od teritorijalnoga mora u smjeru pučine. Tomu su se protivile Slovenija i Italija. Protivljenje je bilo također neke vrste ucjena za pristupanje Hrvatske EU-u, pa je Hrvatska morala djelomično odustati i dalje dopuštati ribarima iz EU-a pristup, što je ponajprije u interesu Italije i Slovenije, pa i Grčke. Sada najviše ribare Talijani. Na taj problem posebno je upozoravao bivši saborski zastupnik Tonči Tadić, ali službena politika nije to dovoljno uvažavala. Hrvatska ima pravo štititi svoje more i podmorje, a na to ima pravo u skladu s propisima međunarodnoga prava, konvencijama Ujedinjenih naroda, drugim zakonima i Konvencijom o pravu mora.
Zato Hrvatska treba odlučno čuvati granične dijelove svojega teritorija, osobito na moru, jer će samo tako zadržati suvereno pravo i na morskom dnu, gdje će u budućnosti osim iskorištavanja plina ili nafte biti i cjevovodi i plinovodi, a na površini će se graditi vjetroelektrane i iskorištavati sunčeva energija. Toga možda nisu svjesni novinari, neki mediji i oporbeni političari pa dovode u zabludu kada javnosti sugeriraju kapitulantsko ponašanje službene vladajuće politike. Granica je teritorijalni problem, a ne političko nadmudrivanje.
