Pravo na mirovinu jedno je od temeljnih socijalnih prava kojim se osigurava dostojan život radnika, službenika, poljoprivrednika, obrtnika, umjetnika, slobodnih profesija i svih drugih vrsta osiguranika za slučajeve starosti ili invalidnosti, a u slučaju njegove smrti mogu članovi obitelji ostvarivati prava na obiteljske mirovine. Prvi i temeljni uvjet za ostvarivanje mirovinskih prava plaćanje je doprinosa. Svi plaćaju, a prava ostvaruju samo oni koji ispunjavaju uvjete. Dakle, prema načelu solidarnosti »svi za jednoga, jedan za sve«. Zato u mirovinskom osiguranju ne smiju vrijediti zakoni tržišta.
Postojeći sustav unatoč pozivanju na načela solidarnosti i uzajamnosti, kao temeljna načela mirovinskoga i invalidskoga osiguranja, izigravan je mnogobrojnim iznimkama, kojima su se opet povlašćivale pojedine socijalne skupine na štetu većine. Stalno su se izdvajale, a nastoje to i dalje, određene grupe koje traže povlastice za pojedine zasluge. Prestalo se prihvaćati načelo socijalne pravde, za koje se posebno zalaže socijalni nauk Crkve.
Otvoren proces izdvajanja brojnih
Slično je bilo razdoblje reforma bivše države koja je započela 1945., a završila 1990. Nakon toga se počelo tobože s izgradnjom jedinstvenoga mirovinskoga i invalidskoga sustava osiguranja, radničkih prava i doplatka za djecu. Teško gospodarsko stanje nakon Domovinskoga rata nametalo je potrebu štednje.
Međutim, čim su se temeljna prava trebala smanjivati, počele su pojedine skupine zahtijevati neka prava samo za sebe. Tako je mladoj državi otvoren proces izdvajanja brojnih skupina koje stalno traže neka svoja posebna prava, povlastice, posebne propise ili posebna izdvajanja iz temeljne skupine većine građana. Počeo je proces rastakanja načela solidarnosti.
U potrazi za međunarodnim novčanim kreditima uskočili su Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond, ali uz određene uvjete. Nametnuto nam je uvođenje trostupanjskoga sustava mirovinskoga osiguranja, pa je uz obvezno redovito zakonsko osiguranje uvedeno dodatno drugo obvezno osiguranje (II. mirovinski stup) i dobrovoljno privatno mirovinsko osiguranje (III. stup).
Bojazan mnogih je opravdana
Glavni se problem pojavio s uvođenjem II. mirovinskoga stupa, poznat kao tzv. čileanski model. Smanjeni su obvezni doprinosi za prvi stup (5 %), što je prebačeno kao prihod II. stupu. Dakle, unatoč uvođenju i proširenju povlaštenih prava, a time i povećanih izdataka u I. stupu, ustupljeno je II. stupu 5 posto doprinosa. Kako se mirovine iz II. stupa nisu odmah ostvarivale, stvoren je financijski kapital pogodan za investiranje.
Bio je to privid dobra gospodarenja. Koliko se i gdje investiralo nije nikada detaljno objavljivano. Možda je to poslovna tajna. Ipak se zna da su brojna ulaganja u neke poslovne projekte obezvrijeđena, kao npr. u »Agrokor«, sada Forte Nova. Očito je da su to bila rizična ulaganja na štetu osiguranika II. mirovinskoga stupa.
Zato je opravdana bojazan mnogih: što ako se od tog II. stupa bude obvezno izdvajalo najmanje 5 posto prihoda (dakle može i veći postotak) za poseban tzv. »alternativni fond« koji bi trebao imati proširena ovlaštenja za ulaganja u još rizičnije investicije, koje bi mogle ostvarivati veću dobit. Međutim, budući da je riječ o rizičnim investicijama, moguće je da se ostvari i znatno manja dobit, pa čak i potpuni gubitak.
Hrvatska već ima iskustvo s propašću Royal mirovinskoga osiguranja d. d., a isplatu njihovih mirovina preuzela je država na teret svojega proračuna, dakle svih ostalih osiguranika i poreznih obveznika. Jedan od dužnika tomu propalomu privatnomu mirovinskomu osiguranju bila je i država na ime prodanih obveznica, koje nikomu nije trebala vratiti.
Ako taj primjer nije dostatan, podsjetimo na propast jednoga od većih mirovinskih fondova u Engleskoj, fonda Mirror Group koji je bio u vlasništvu Roberta Maxwella, jednoga od najbogatijih Engleza, člana parlamenta i vlasnika izdavačkoga carstva. Ukrao je stotine milijuna funta iz mirovinskih fondova vlastitih tvrtki. Banke su tražile svoje kredite, a to su naplatile iz njegovih mirovinskih fondova. Smrt ga je pogodila 1991. Navodno je pao s broda. Engleska vlada preuzela je samo dio isplata mirovina u visini od 100 milijuna funta, a ostatak je isplaćivan iz drugih javnih fondova. Unatoč tomu što je država snosila jedan dio, a drugi dio snosili su javni fondovi, umirovljenici su primali manje od polovice pripadajućih im mirovinskih prava.
Jamstva za veće mirovine – nema
Što ako se slično dogodi u Hrvatskoj, koja nije ni upola bogata ni upola financijski jaka kao Engleska? Može li to Hrvatska podnijeti? Moglo se nakon stečaja Royal mirovinskoga osiguranja preuzeti oko 4000 umirovljenika, ali je nemoguće preuzeti dva ili više milijuna budućih umirovljenika. Takav rizik Hrvatska ne bi mogla podnijeti.
Postavlja se pitanje zašto npr. Njemačka, ali i druge naprednije i gospodarski jače države Europe, uključujući Sloveniju, nemaju obvezno mirovinsko osiguranje po čileanskom modelu (II. stup). Nekada su slovenske mirovine bile malo veće od hrvatskih, a danas su znatno veće. Nema jamstava da će se alternativnim mirovinskim fondovima osigurati veće mirovine u budućnosti. Uvođenje II. mirovinskoga stupa političari pogrješno nazivaju štednjom građana. Obvezno oduzimanje naplata doprinosa od bruto plaća osiguranika ne može se smatrati štednjom. Štednja je uvijek dobrovoljna. Drugi uče na tuđim pogrješkama, a hrvatski političari moraju stalno ponavljati pogrješke pa opet ne izvlače pouke.
