– Evo ih, javila se »slobodnolebdeća inteligencija« da se još dodatno naruga povrijeđenim udovicama, zbog onog filma koji ih i tak izruguje! – glasno Debeli lista kafić-novine, nakon našega prvoga ovogodišnjega malonogometnoga susreta na vrhu. – Pa sad, svisoka, branitelje još uspoređuju s nekadašnjim crvenim drugovima! I usput još sami tužno jodlaju, iznenađeni i uvrijeđeni, kak’ je sad zbog »ministarskih poteza« njihovo »Ministarstvo ljubavi«, kongenijalno filmsko djelo, moralo prvo biti odgođeno pa tek onda emitirano u pretponoćnom terminu…
– A i taj im je predobar za tu petparačku rugalicu! – Toma starta puno brže nego na loptu. – Trebao je taj film biti u terminu »vidovitoga Milana« ili »svevidljivih« filmova za odrasle jer im je tu negdje po količini humora! Ma, ja bih to emitirao u pet ujutro, za onih pet postotaka koji imaju želudac, a i mozak, da bi u toj filmskoj papazjaniji možda stvarno mogli i uživati!
– Ali, zamislite – nastavlja Debeli – nije dost’ kaj se sam film šprda s udovicama, znači i klincima poginulih branitelja, neg’ im naša »prva pera novinskih kompjutora« sad još dodatno papre po rani, uspoređujući ih s glavešinama SUBNOR-a, koji su negdar »depešama« zabranjivali umjetnička djela i njihovo izvođenje! Pa tko je tu »posubnorio«? Da ne velim ponorio!?! Kad se ti isti, podrugljivi liberalni medijski »pametari«, baš nikad ne izruguju s pravim starim »subnorcima«, i braćom im »kosovcima« i »udbašima«, kad i danas ne propuštaju nikakve nacionalne projekte ili ih i zabranjuju?! Recimo, Thompsonove nastupe, čak i po gradskim trgovima, da i ne govorim po tobož hrvatskoj televiziji…
– Istina! – prihvati Toma. – Na njoj ćeš bolje upoznati i islandske ili kazahstanske pop-zvijezde nego čuti hrvatsku domoljubnu pjesmu! Pa Thompsona čujemo samo kad naši športaši osvoje kakvo zlato, pa im se od srca otme »Lijepa« iz grla, a ne mogu ih odmah isključiti, prebrisati, prigušiti…
– Je da – stručno se uključi Dankec – dok stari »borci« i njihova zlatna »slobodnolebdeća« dječica, oslobođena od svih okova nacije, vjere, obitelji, morala, u novije doba i spola…
– Svega osim okova nalogodavaca… – doda moje drugo ja.
– Sve dok oni zabranjuju i presuđuju – nastavi mirno Dankec – dotle je »jednoum« normalan, čak poželjan i potreban! Ali kad im netko drugi pokuša pokazati kako to izgleda uživo, na njihovoj koži… Eee, onda je to gnjusno »staro jednoumlje«, onda uvrijeđeno cvile da je »kukavno TV-vodstvo« koje »zabranjuje«, onda je to »tortura primitivizma«, koja je valjda puno gora od njihove »torture lijevog avangardizma«? Stvarno, vidi se tko je tu »prosubnorio«!
– Daj, Dankec, malko si pretjerao! – oglasi se konačno i naš kulturnjak Željac. – Pa stvarno nije demokratski, nego retrogradno, da ne velim zaostalo, tako komesarski zabranjivati umjetnost i nasilno »utjerivati domoljublje«!
– Ma je li? – pogleda ga Toma, kao uš zemaljsku, pa ironično nastavi: – A kako bismo trebali s ljudima rugalicama, ružiteljima, ako ne i mrziteljima domovine? Strpljivim preodgojem? Ako nije prekasno… Ili, još bolje, ranim zdravim odgojem »od najmanjih nogica«, još od vrtića? Možda da ih odgajamo slikovnicama? Jednom specijalnom o mami Hrvatici i tati Hrvatu s pet-šest djece, koji iznad svega vole svoju hrvatsku domovinu, a cijene i sve druge…
– Tja… pitanje je samo gdje ćeš naći ministarstvo ili kakvo veleposlanstvo da ti sponzorira takvu slikovnicu? I medije da ju »slobodoumno« poprate? – ne odoljeh. – Daj bar stavi u slikovnicu kako tu hrvatsku dječicu podižu zajedno samo dva hrvatska tate…
