Kontemplacija je apsolutno prihvaćanje postojanja. Ali paradoks je što ja taj smisao doživljavam upravo na konkretnoj stvari, kada npr. promatram cvijet ili kada me zaokupi večernje crveno nebo. Sve je ispunjeno smislom. Duhovni spisatelj i benediktinski monah David Steindl-Rast izražava to ovim riječima: To je to, pri čemu mogu naglasiti svaku od tih riječi. To je to: u ovom je kamenu sve skupljeno, tu su u jedno povezani Bog i svijet, tu su vrijeme i vječnost jedno. To je to. Tu je čisto postojanje. Postojanje je izvan vremena. Postojanje je vječnost, kao što Boecije opisuje u svojoj poznatoj definiciji: »Vječnost je savršeno posjedovanje bezgraničnoga života koje je dano u jednom jedinom sveobuhvatnom Sada.«
Paradoks toga iskustva vječnosti u ovom trenutku za mene se sastoji u tom što je upravo u osjetilnom iskustvu ovoga svijeta u prostoru i vremenu prisutno iskustvo vječnosti. Doživljaj vječnosti nije nešto posve duhovno, suprotno materiji. Upravo se u materiji ima iskustvo duha, u prostoru ono besprostorno, u vremenu ono bezvremeno. Biti posve u ovom trenutku znači za mene biti posve u svojim osjetilima. Kada se izložim zrakama sunca, tada ga osjećam svojom kožom, svim svojim osjetilima. Upravo u takvu osjetilnom iskustvu vrijeme miruje, pojavljuje se vječnost. To je paradoks utjelovljenja, postajanje tijelom božanske Riječi. Friedrich Nietzsche, koji je napadao kršćanstvo, ipak je shvatio bit utjelovljenja kada je u svojoj pjesmi o opijenom pjevanju rekao:
»Bol govori: Odlazi! / Ali svako uživanje želi vječnost -, / želi duboku, duboku vječnost!«
Vječnost tu nije shvaćena kao dugo trajanje kako uživanje ne bi prestalo. Uživanje se uopće ne može iskusiti dugo vremena. Vječnost je tu mnogo više trenutak koji se posve duboko proživljava, u kojem sam posve u onom što činim, što osjećam, što jesam. Uživanje je prestanak vremena i iskustvo vječnosti.
(Iz »Knjige o umijeću življenja« objavljene u nakladi Glasa Koncila)
