U ne kratku nizu franjevaca pjesnika prošloga stoljeća Nedjeljko Dugonjić Vrhovčić pripada struji koja je posebno njegovala marijansko pjesništvo. Rođen je u Varešu 19. ožujka 1885., kršten imenom Ivan. Osnovnu školu završio je u Varešu, a gimnaziju je pohađao od 1899. do 1904. u Gučoj Gori kraj Travnika i u Visokom. Iste je godine stupio u Franjevački red u Fojnici. Filozofiju i bogosloviju studirao je u Livnu i Sarajevu od 1906. do 1910., a za svećenika je zaređen 1909. Bio je kapelan u Jajcu, Tuzli i Varešu, nastavnik u Visokom. Bavio se također fotografijom i glazbom. Prevodio je s njemačkoga. Umro je u Visokom 2. listopada 1918.
Pisao je pjesme, propovijedi, crtice i članke, potpisujući se i pseudonimima Serafin Zvjezdanov, Ljubomir Budimirov, Dug Vrhovčić, Nedj. Dugonić i Nedjeljko. Pjesmama i raznim prilozima surađivao je u »Glasniku Presvetoga Srca Isusova«, »Istini«, »Ružičnjaku sv. Franje«, »Glasniku sv. Franje«, »Glasniku sv. Ante – vjerskom mjesečniku za hrvatski katolički puk«, koji je uređivao 1917. i 1918., »Marijinu cvijetnjaku«, »Pobratimu«, »Kršćanskoj obitelji«, »Luči«, dnevniku »Hrvatstvu«, »Serafinskom perivoju«, »Za vjeru i dom«, kalendaru »Napredak« »Našoj misli« i svetojeronimskoj »Obitelji«. Veći broj pjesama posvetio je živućim crkvenim uglednicima, svetcima franjevcima i drugima.
Za neduga života objavio je zbirku marijanske poezije »Kraljici Hrvata« 1912., tiskanu u Tuzli, gdje je tiskao i poetsku zbirku »Ratni zvuci« 1914., iste godine zbirku propovijedi »Svibanjske ruže«, a uredio je »Zabavni i poučni kalendar za prostu godinu 1914.« te u suradnji s Vladimirom Rožmanom i o. Kamilom Kolbom priredio pjesmaricu »Serafski zvuci«, za hrvatske trećoredce sv. Franje.
Uz pjesničke odjeke Velikoga rata u »Ratnim zvucima«, značenjem se izdvaja zbirka »Kraljici Hrvata« – pjesme »najljepšoj od svih Djeva posvećene«, kako ističe u svom »Mottu« – kojom se svrstao među istaknutije marijanske pjesnike svoga vremena, odnosno pjesnike koji su Bogorodici posvetili posebne zbirke ili tematski usredotočene forme, primjerice Velimir Deželić st. zbirkom »Kraljica Hrvata« ili Ante Jagar svojim »Sonetnim vijencem«, da ne spominjemo starije, koji su joj pjevali u »Plačevima« i drugim epskim ili lirskim oblicima.
Ponajviše himničkoga značaja, poezija mu je u duhu romantičarske poetike 19. stoljeća, što je ogledno već u prvoj, posvetno-zazivnoj pjesmi »Tebi pjevam«:
Koju zv’jezda milijuni veličaju s noćnom lunom;
Tebi hrli pjesma moja kao krila, kao lasta,
Do tebe, se, majko, krili, što pred višnjeg stojiš trunom«,
završivši stihovima:
moć joj snažnu dijeli po domaji nek se krili,
Da Hrvati opet budu, što im bjehu pradjedovi,
Što su za krst i čast tvoju na potoke krvcu lili.«
Može se uočiti uobičajen motivsko-simbolički repertoar u povezivanju s domoljubnim motivom, kako je to u marijanskoj poeziji kontinuitet još od Marulićeve »Molitve suprotive Turkom« do naših dana.
Zbirka ima trideset pjesama raznovrsne motivike, razdijeljenih u tri ciklusa. Ponajbolja među njima je »Marijina pjesma«, na motiv »Magnificat«, iz koje donosimo nekoliko kitica.
Tajinstven psalam, što sa zemlje struji;
To Marijine duše harfa bruji:
Veliča moja Gospodina duša.
I Herubina nebrojeno mnoštvo,
I meni sretnoj – veličajuć Boštvo –
U Bogu, spasu duh se obradova.
Svedj veličanstvu klanjaju se skromno,
Te stoga pjesmu pjevat ću Mu pomno
Što na poniznost pogleda služavke.
I svete usne raznose mi slavu;
Sva moja dika izać će na javu
Jer odsad će me blagoslivljat puci.
Sjediniše se u mojemu biću,
I dani spasa po men’ ljudstvu sviću,
Bog moćan stvari učini mi velje.
Od iskona kroz tolika vremena,
I milosrgje njeg’vo od plemena
U sva plemena koja ga se boje.
Dijelio je dobrim i opakim;
Nahranio je gladne dobrom svakim,
A bogataše pustio je prazne.
I teret ropstva sa duše mu snimi,
Dječaka svoga – Izraela – primi,
Spomenuvši se milosrgja svoga.
U ognjenome na Sinaju plamu
On ocim našim ko i Abrahamu
I njegovome potomstvu u vijeke.«
Zaključno, imao je pjesničkoga dara, ostavši, u doba kada je moderna već preuzela primat, vjeran klasičnoj metrici, obujmivši njome svoju iskrenu pobožnost prema Djevici Bogorodici. Može se tomu dodati da je njegovu pjesmu »Kraljici« kao »melodramu za glasovir« uglazbio i 1937. objavio Josip Andrić.
