Salezijanci, duhovni sinovi i nasljedovatelji sv. Ivana Bosca, nedavno su u talijanskom Torinu proslavili 150. obljetnicu misionarske ekspedicije, kada je njihov utemeljitelj, svećenik, pedagog, »apostol mladih«, kako ga se to često s razlogom naziva, poslao svoje prve misionare u Argentinu. Nastavljajući tu misionarsku tradiciju, 36 salezijanaca misionara i 12 sestara kćeri Marije Pomoćnice odlučilo je pridonijeti širenju radosne vijesti u 17 misijskih zemalja. Među njima je i hrvatski salezijanac Tomislav Puškarić, koji odlazi u amazonsku prašumu u najsjeverniju državu Južne Amerike, smještenu na obali Karipskoga mora – Venezuelu.
Prije odlaska odgovorio je na prvo uobičajeno i očekivano pitanje kada i kako se rodila želja za misijama.
»Teško je precizirati kada se rodila ta želja jer je bila već dio duhovnoga poziva koji sam osjećao odmalena, još prije prve pričesti, a do krizme već sam razmišljao o tome da ću jednoga dana krenuti na ovaj put. Moja obitelj bila je prva koja me je dovela u Crkvu i naučila me moliti, a moja teta, majčina sestra, često mi je znala pričati o misionarima te svaki put kada bih je posjetio sa svojom majkom dala bi mi neke knjižice. Tako mi je dospjela u ruke knjižica o o. Anti Gabriću, kada sam imao 12 godina. Ne sjećam se njezina naziva, samo znam da se radilo o njegovu osobnom dnevniku koji je vodio u misijama. Posebice se sjećam jednoga događaja o kojem i danas znadem razmišljati kad mi dođe da bih se na nešto htio požaliti. Opisivao je kako ponekad zbog okolnosti u kojima je djelovao u Indiji nije mogao udobno spavati. Tako je jedne večeri spavao na otvorenom, a bilo je prohladno i namjerno se tako namjestio da kapljice kiše padaju s krova na njegovo tijelo kako bi to mogao prikazati Bogu za one potrebitije od njega.
Taj period u mom životu ostao mi je u lijepu sjećanju, no nakon toga uslijedilo je razdoblje udaljavanja od Boga i od Crkve, koje mi je, koliko god je bilo negativno, pomoglo da uz Božju pomoć sagledam glib u koji sam zagazio.«
No Gospodin ga, po njegovu svjedočanstvu, jednostavno nije htio »ostaviti na miru«. »Sa 23 godine uputio sam se u Međugorje s bratom i tetom iz Australije bez ikakve želje za nekakvim čudesima, ali osjećao sam jaku želju da odem na ispovijed, tj. da učinim ono što sam toliki niz godina odgađao. Nakon toga osjetio sam neizmjernu ljubav Marije koja je čitavo vrijeme bila uz mene, moleći je da mi pomogne da se više nikada ne vratim na stari put. Vratio sam se u svoju župu, tada svetoga Petra apostola u Dugoj Resi, danas bl. Alojzija Stepinca, počeo redovito primati sakramente, moliti i čitati Sveto pismo. Postupno sam se uključivao u zajednice koje su se u to vrijeme počele rađati u mojoj župi, zajednicu mladih, zbor i Caritas.«
Jednako ga tako ni misijski zov nije ostavljao na miru. »Ponovno se u meni rađala želja za misijama, čitao sam članke o njima, posebno mi je bio drag časopis ‘Radosna vijest’. Poseban zamah u tom smjeru dala mi je zajednica neokatekumena koja je došla u našu župu g. 2004., kojoj sam posebno zahvalan. Išao sam na brojna hodočašća s njima i susretao se s brojnim misionarima i slušao iskustva brojnih obitelji koje su napustile sigurnost svoga doma i odvažile se krenuti tamo kamo ih Bog zove, poput Abrahama koji je krenuo sa svojom obitelj u nepoznato. Jedno mi je hodočašće posebno pomoglo napraviti prvi korak u odazivu na poziv koji mi je Gospodin duže vrijeme upućivao. Istaknuo bih također riječi kojima je papa Franjo zaključio svoju homiliju tijekom Svjetskoga susreta mladih u Rio de Janeiru 2013. a koje su ostavile dubok dojam u meni: ‘Idite, služite, bez straha!’
Kao salezijanski kandidat u novicijatu sam prvi put doznao da je moguće već nakon završenoga studija filozofije krenuti u misije. To me je razveselilo i počeo sam se molitveno pripremati, to sam držao u tajnosti i prvi sam se put povjerio svomu magistru u novicijatu, a potom i provincijalu te ispovjednicima. Oni su me pratili svojom molitvom pa sam s nestrpljenjem dočekao blagdan Bezgrješnoga začeća Marijina g. 2018. kada sam uputio pismo vrhovnomu poglavaru da bih htio ići u misije.«
Nakon toga se, nekako logički, nameće pojašnjenje koja je procedura kod salezijanaca ako netko izrazi želju za odlaskom u misije: »Naziv misije dosta je općenit jer je svatko na neki način misionar tamo gdje ga je Bog postavio, npr. na radnom mjestu, u školi, na fakultetu, u obitelji itd. No obično se misli na djelovanje u nekoj od zemalja različitih od zemlje prvotnoga prebivališta, pa tako idu u misije i mladi i stari, ali i oni koji su u braku i drugi. U posljednje vrijeme neki od naših mladih išli su na nekoliko mjeseci u Ganu k našemu misionaru don Ivanu Stojanoviću na iskustvo.
Kod nas salezijanaca moguće je ići na iskustvo rada u misijama nakon druge godine asistencije, tzv. pedagoške prakse. Dovoljno je obratiti se poglavarima u zajednici. Ove godine imamo jednoga subrata koji je na prvoj godini asistencije na Malti. Braća koja imaju doživotne zavjete mogu biti privremeno poslana u neku drugu provinciju. Dva provincijala o tome donose odluku u dogovoru sa subratom koji želi steći nova iskustva. To može biti izvrsna prilika za učenje novoga jezika, upoznavanje nove kulture i načina djelovanja salezijanaca. Sve to može biti dragocjeno iskustvo. Može također pomoći u donošenju konačne odluke, a to je trajni korak u misije. U tom slučaju procedura je sljedeća: subrat piše pismo vrhovnomu poglavaru u kojem navodi jasno da se slobodnom voljom želi dati na raspolaganje tamo gdje je najpotrebnije za potrebe Crkve ad gentes (narodima), ad vitam (za stalno, tj. čitav život), ad exteros (subrat će biti poslan izvan svoje provincije). U tom slučaju subrat ne može birati odredište, nego se u potpunosti predaje na raspolaganje vrhovnomu poglavaru. Vrhovni poglavar može donijeti sam odluku, no važno mu je mišljenje dikasterija za misije, mišljenja provincijala i provincijalnoga vijeća i mišljenje koje je uputio ravnatelj kuće sa svojim vijećem u kojoj je subrat boravio. Ako zahtjev bude odbijen, to ne sprječava subrata da opet ne pošalje pismo. Tako sam imao priliku upoznati subraću koja su više puta pisala pismo i zahtjev im je bio prihvaćen zahvaljujući upornosti.
Nakon toga vrhovni poglavar čita pismo i slijedi postupak u kojem se utvrđuje može li subrat biti pripušten u misije. Ako je odgovor pozitivan, slijedi opet period iščekivanja kad vrhovni poglavar treba donijeti odluku o zemlji odredišta za subrata. On šalje u misije uvijek po dvojicu – čime se ističe komponenta važnosti zajedništva.
Nakon zaprimanja odredišta, obično u lipnju, krajem osmoga mjeseca slijedi tečaj za misionare u trajanju od mjesec dana koji završava svečanom misom u Valdoccu u Torinu gdje vrhovni poglavar dodjeljuje svakomu subratu misionarski križ. Od toga trenutka može se već krenuti u misiju ako je viza spremna.«
Misionar Puškarić sada se nalazi u salezijanskoj zajednici na Kalistovim katakombama u Rimu i pitanje je dana kad bi trebao krenuti u Španjolsku u jednu od salezijanskih zajednica, gdje bi trebao započeti s učenjem španjolskoga jezika. Uz proceduru za dobivanje vize mora primiti obvezna cjepiva za venezuelsko područje Amazonije, a to je ni manje ni više nego 13 vrsta. U Rimu je prošao tečaj za misionare, na kojem je upoznavao novu kulturu i običaje s kojima će se susresti, neke psihološke aspekte kako pojedine osobe reagiraju na novi ambijent, na što treba biti posebno oprezan i slično. Bila mu je također prilika da se bolje upozna s ostalih 35 redovničke subraće sa svih strana svijeta iz različitih kultura, kako bi i dalje ostali povezani u molitvi. Produbljivali su misionarsku stranu svoje kongregacije i imali prigodu upoznati se s radom nekolicine redovničke subraće misionara, pa i onih koji su dali svoj život u misijama. Tako ih je posjetio don Germain Plakoo-Mlapa iz Tonga koji je kao očevidac svjedočio o dvostrukom ubojstvu salezijanskih misionara Španjolaca don Cesara Antonija Fernandeza, ubijenoga u veljači ove godine, i don Fernanda Hernandeza, ubijenoga u svibnju ove godine. Svi su budući misionari obišli najznačajnija hodočasnička mjesta u Rimu i u Genovi, odakle je don Bosco poslao prvu ekspediciju misionara 1875. godine u Patagoniju, kao i druga mjesta važna za život don Bosca, Marije Mazzarello, drugih salezijanaca i misionara iz te kongregacije.
Po njegovim riječima dva su hrvatska salezijanca u misijama, u Ruandi don Danko Litrić i u Gani don Ivan Stojanović, no nekoliko njih o tome ozbiljno razmišlja.
