U životu vjerskih zajednica čini se da će od presudne važnosti biti jasnoća njihova nauka. Jer kako će netko vjerovati ako ne zna u što vjeruje i čemu podlaže svoj život. I upravo je to temeljna misao evanđeoskoga ulomka druge nedjelje kroz crkvenu godinu. Evanđelist Ivan ciljano stoga prikazuje načine prilaska vjeri, odnosno mogućnost postajanja vjernikom te samim time sljedbenikom neke vjerske zajednice.
Ivan Krstitelj u evanđeoskom ulomku stoji kao onaj koji na vrlo jasan i nedvosmislen način upućuje na Krista koji je Jaganjac Božji. Njegova jasnoća nauka i odrješitost u nastupu razlog je prilaska drugih učenika istoj zajednici vjernika. Tek ta jasnoća koja kod Ivana Krstitelja proizlazi očito iz osobnoga iskustva susreta s tajnom osobe Isusa Krista bit će garancija privlačnosti vjerske stvarnosti. Osobito to vrijedi za društveni kontekst u kojem se u vjernika i nevjernika sve više pojavljuju čudni oblici življenja i govorenja o vjeri. Samim time zbog buke i često nejasnoće u govoru o vjeri događa se da u vjernicima, a i onima koji to tek trebaju postati, sve više blijedi želja za istinskim traganjem te samim time i prianjanjem uz Boga.
Važnost traganja za osobnim upoznavanjem Kristova lika
Nije zgorega prisjetiti se kako je tek mlada i rastuća zajednica kršćana prvih stoljeća neprestano naglašavala brigu oko jasnoće svojega nauka. To je činila preko brojnih koncila i sinoda u kojima je na vrlo jasan način čistila svijest o važnosti istinskoga života s Kristom i u Kristu.
Samim time lišavala se svojih mišljenja koja nisu u skladu sa životom u Kristu. To je rezultiralo brojim katoličkim poslanicama koje danas nalazimo u korpusu novozavjetnih spisa (Jak; 1 Pt) u kojima se na jasan način ocrtava različitost kršćanskoga identiteta u odnosu na druge religijske ili nereligijske pojavnosti prvih stoljeća. Taj pak identitet proizlazio je, a i danas proizlazi, iz osobnoga i živoga susreta s osobom Isusa Krista koji preobražava te posredovanjem svoje milosti čini čovjeka novim stvorenjem. Drugim riječima, onaj tko je susreo Krista ne živi više na način prijašnjega života. Krist sada gospodari njegovom osobom i odlukama. To se pak odražava u konkretnosti života svakidašnjice gdje se pojedinac prikazuje drukčijim čovjekom jer je sam obilježen Kristom i njegovom snagom koja preobražava.
Sve do sada rečeno upućuje na važnost traganja za osobnim upoznavanjem Kristova lika. Dakle ne preko posrednika, nego osobnim traganjem za onim tko i što je Krist. To nam na nedvosmislen način prikazuje evanđelist Ivan u tekstu koji pripovijeda o osobnim čežnjama i traganjima učenika da upoznaju lik Isusa Krista. Do Krista su došli naviještanjem Ivana Krstitelja, no time njihova traganja nisu završena. Tada započinje osobno propitivanje sebe u odnosu s Kristom. Dakle, ne će biti dovoljno tek slušati Krstitelja ili pak propovjednike današnjega doba koji govore o Kristu, jer to je tek prvi korak. Onaj drugi i puno snažniji je poniranje u dubine vjere na način da čovjek sam ulazi u odnos s Kristom, koji ga mijenja i čini novim bićem.
Smisao vjerskoga života
Andrija i Šimun o Kristu čuju da je Jaganjac Božji, a potom u osobnom preispitivanju smisla njegove osobe dolaze do osobnoga čina vjere koji im kazuje da je Krist istinski Mesija, odnosno pomazanik koji u svijet unosi Božji život. Andrija koji prvi dolazi do toga zaključka to osobno otkriće posreduje svojemu bratu koji i sam ulazi u odnos s istom tajnom. Njega pak ta tajna oblikuje u smjeru osobne promjene žića jer mu sam Krist mijenja ime naznačujući promjenu njegova poslanja.
I tako ponovno započinje put osobnoga traganja za još dubljim odnosom s Kristom. Jer taj će čin tek biti prekretnica u životu samoga Šimuna, odnosno Petra. Čini se da je to važno prereći i za sve vjernike danas na još jedan način.
Naime, otkriće Krista i osobno iskustvo susreta s Bogom uvijek je pokretač novih traganja za još dubljim odnosom s njima. Stoga u vjerničkoj praksi ne će biti dobro ako se netko zadovoljava onim što o Bogu doznaje, ili je već otkrio i iskusio, nego će sve to biti poticaj za daljnji život u vjeri i još snažnije traganje za Bogom. To je važno reći jer mnogi uistinu dobri i dragi vjernici u jednom trenutku svojega života jednostavno se počnu zadovoljavati svojom vjerom i odnosom s Bogom te u njihovim životima prestane važnost daljnje vjerničke izgradnje i pouke o vjeri. S druge strane manjak želje za time stvara u njima i manjak gladi za još dubljim odnosom s Bogom u molitvi. Sve to često »običnoga« vjernika može dovesti do usahlosti njegova odnosa s Bogom i prosječnosti na planu života vjere. Da bi se to izbjeglo, valja se neprestano podsjećati kako je čovjek pred Bogom uvijek samo mali i ponizni učenik koji od Boga i s Bogom uvijek može nanovo učiti i izgrađivati se ne bi li jednom prispio punini života u Bogu. Jer čini se da je to smisao vjerskoga života.
