Gotovo i ne postoji dio Hrvatske ili dio neke od susjednih zemalja u kojima stoljećima žive katolički Hrvati bez barem jednoga dojmljivoga sakralnoga zdanja podignutoga u čast Blažene Djevice Marije. Aljmaš, Voćin, Marija Bistrica, Trški vrh, Trsat, Krasno, Sinj, Badija, a zatim i izvan hrvatske granice – Perast, Letnica, Olovo, Tekije… Popis hrvatskih marijanskih zdanja mogao bi se nastaviti. Međutim, koliko je naziva mjesta u Hrvatskoj povezano s Majkom Marijom? Kakva je njihova prošlost, kakva je njihova sadašnjost?
Diljem Lijepe Naše može se nabrojiti barem petnaestak »marijanskih toponima«, naziva naselja i lokaliteta koji su neposredno povezani s imenom Isusove majke. »Superzvijezdu« među njima – Mariju Bistricu – s obzirom na njezinu poznatost u vjerničkoj javnosti ne treba dodatno pojašnjavati. No desetak kilometara od Zaprešića, gotovo uz hrvatsko-slovensku granicu, nalazi se Marija Gorica u kojoj stoljećima postoji i župa Pohoda Blažene Djevice Marije. Crkva u Mariji Gorici jedna je od najstarijih crkava u tom dijelu Hrvatske. Izgrađena je početkom 16. stoljeća, kao dio franjevačkoga samostana. No prvotno je crkva bila posvećena sv. Petru apostolu, a franjevci su, u svojoj pastoralnoj domišljatosti, brijeg nedaleko od današnjega Zaprešića nastojali preobraziti u proštenište pa se čitavo naselje zvalo – Sveta Gorica. Međutim, kada je crkvu posvetio zagrebački biskup Martin Borković, dogodila se svojevrsna »revolucija« – crkva je ipak posvećena Pohodu Blažene Djevice Marije, a za Svetu Goricu tijekom idućih se desetljeća polako ustalilo današnje ime – Marija Gorica.
Obrnuti tijek povijesnih zbivanja dogodio se u Marijancima, mjestašcu nedaleko od Valpova. Naime, ondje danas djeluje župa sv. Petra i Pavla koja pripada Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji. No naselje Marijanci i župa posvećena Blaženoj Djevici Mariji u povijesnim se zapisima prvi put spominje u 14. stoljeću. Marijanci su u pogledu crkvene uprave neko vrijeme čak pripadali i biskupiji u Pečuhu. Kada se točno dogodila »preobrazba« zaštitnika Marijanaca – od Blažene Djevice Marije do dvojice apostolskih prvaka – kockica je koja nedostaje u bogatom povijesnom mozaiku toga mjesta. Međutim, ostaje još neodgovoreno pitanje zašto Marijanci nisu postali Petrovci. Vjerničkim bi se očima moglo zaključiti da dvojica apostolskih prvaka, kada su postala zaštitnici tamošnje župe, nisu potisnula Blaženu Djevicu Mariju, nego su ju trajno zaštitila – i to u nazivu mjesta koji se očuvao do danas.
Imenom Marijinim koje se »utjelovilo« i u nazivu međimurskoga mjesta Svete Marije ponosi se i Varaždinska biskupija. Ondje je i župa Uznesenja Blažene Djevice Marije. Premda je poveznica između župe i naziva današnjega naselja očita, povijest imena Svete Marije vrlo je složena. Njezin prvi spomen u crkvenim dokumentima seže u 14. stoljeće, kada se među naseljima koja pripadaju župi sv. Vida u međimurskom Bistrecu spominje i Sveta Marija. U nekim kasnijim vizitacijama Sveta Marija spominje se i kao Alltarcen (u mađarskim dokumentima), a kasnije i kao Družilovec. U razdoblju vladavine Zrinskih u 17. stoljeću uz ime Altarec nazvodi se i Szent Maria.
Krajem istoga stoljeća javljaju se i prvi radovi o međimurskoj crkvenoj i društvenoj povijesti, pa se i u tim djelima spominje Sveta Marija – kao naselje koje od davnina ima crkvu podignutu u čast Blažene Djevice Marije i u kojoj se nalazio kip Djevice Marije koji je bio poznat kao čudotvoran.
No Međimurje je u 17. stoljeću zahvatio vihor političko-vjerskih napetosti između katolika i protestanata, koji je u to vrijeme u ostatku Europe buktio i kao Tridesetogodišnji rat. Juraj IV., sin slavnoga Nikole Šubića Zrinskoga, postao je protestant pa je sa Čakovečkoga vlastelinstva, kojim je upravljao, odlučio otjerati sve katoličke svećenike. U tim su napetostima protestanti oskvrnuli i čudotvorni kip Djevice Marije iz Svete Marije. No međimurska Sveta Marija preživjela je turobno razdoblje europskih međuvjerskih ratova.
Kada je riječ o marijanskim toponimima u kontinentalnim dijelovima Hrvatske, poveznica između imena mjesne crkve i današnjega naziva mjesta uglavnom je jasna već na prvu. No na hrvatskoj se obali potraga za Marijinim imenom u nazivima naseljenih mjesta ili nekih povijesnih lokaliteta pretvara u pravu arheološku avanturu. Premda je riječ dijelom i o lingvističkom fenomenu, poveznicama između imena znamenitih kršćanskih svetaca i naziva mjesta na jadranskoj obali do sada se uglavnom bavila arheologija i hrvatska historiografija razdoblja srednjovjekovlja. Tragom historiografske literature moguće je orisati i svojevrsni »marijanski arhipelag« u nazivima mjesta, lokaliteta i otoka, od sjevera do juga hrvatskoga Jadrana.
Prva postaja u obilasku takvoga arhipelaga otok je Krk. Naime, u Omišlju postoji predio koji se među mještanima zove Stomarina na kojem se nalazi župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije. Prvi spomen omišaljske Blažene Djevice Marije seže u 13. stoljeće, no pretpostavlja se da je na tom mjestu Marijina crkva stajala još od razdoblja Rimskoga Carstva. Zlatno doba Omišlja bilo je u doba knezova Frankopana u 15. stoljeću, kada je utvrđeni gradić bio jedno od najvažnijih žarišta hrvatske pismenosti i glagoljaške tradicije.
U potrazi za marijanskim toponima putnika će plovidba uz rapske i paške obale dovesti do otoka Oliba. U historiografskoj se literaturi raspravljalo i o poveznicama olipskoga toponima Stomorinih Lazi s možebitnom crkvicom koja je još od rimskoga doba trebala biti posvećena Blaženoj Djevici. Međutim, na tom predjelu nisu iskopani ostatci crkve za koju bi se moglo pretpostaviti da je bila posvećena Majci Božjoj, kao što na čitavom otoku Olibu danas ne postoji crkva posvećena Majci Mariji.
Južnije, na otoku Kornatu, može se pohoditi i crkvica sv. Marije ili – kako ju zovu poznavatelji toga hrvatskoga otočja – Gospe od Tarca. Na predjelu otoka na kojem je smještena crkvica iz 17. stoljeća mogu se pronaći i arheološki ostatci jednobrodne crkvice za koju se pretpostavlja da je nastala u 6. stoljeću i da je u svoje zlatno doba bila posvećena Pohodu Blažene Djevice Marije. Isto se tako pretpostavlja da je crkvica na tom mjestu postojala još od razdoblja Rimskoga Carstva, a u prilog toj tvrdnji ide i činjenica da se otok Kornat u nekim srednjovjekovnim zapisima javlja i kao Insula Sanctae Mariae – otok svete Marije. A »igra« s »marijanskom toponimijom« na otoku Kornatu nastavila se i u kasnijim stoljećima, kada se o otoku piše i na hrvatskom jeziku, i to kao o »Stomorin otoku«.
Na otoku Šolti također se može susresti marijanska toponimija. Mjesto i uvala na sjeveroistočnoj obali otoka zove se Stomorska, a u historiografskim se krugovima pretpostavlja da je taj naziv proizišao iz mjesta starokršćanske crkve koja je podignuta na mjestu nekadašnje rimske vile. Nadalje, u unutrašnjosti Šolte, u Gornjem Selu, postoji lokalitet koji se i danas među otočanima zove Stomorija. Naime, nedaleko od šoltanskoga Gornjega Sela davno je postojao benediktinski samostan s crkvom posvećenoj Majci Mariji. Na ostatcima staroga samostana u 18. stoljeću podignuta je nova crkva koja se zove crkva Gospe u Borima ili Gospe od Stomorije.
Na Braču se također može pronaći sličan toponim – Stomorica – koji je povezan s ostatcima antičke jednobrodne građevine, za koju se samo pretpostavlja da je bila starokršćanska crkva posvećena Majci Mariji. Na otoku Visu postoji lokalitet koji se među otočanima zove Stomorsko brdo, premda ondje ili u njegovoj blizini zasad nisu pronađeni arheološki tragovi nekih drevnih građevina.
Naposljetku, trag marijanske toponimije putnika će odvesti i do juga hrvatskoga Jadrana, do otočića Stomorine, koji je udaljen otprilike kilometar i pol od otoka Lastova. Na otoku se nalaze i arheološki tragovi drevne crkve. S obzirom na naziv otoka – Stomorina, pretpostavlja se da je crkvica bila posvećena Majci Mariji. No hrvatska historiografija i arheologija još nije utvrdila je li drevna crkva na otočiću nedaleko od Lastova podignuta u srednjem vijeku ili ranije, u razdoblju kasne antike.
