Nedaleko od grada Avellina na jugu Italije na vrhu od 1270 metara nadmorske visine smjestio se benediktinski samostan i svetište Majke Božje – znan među Talijanima kao Montevergine, »Djevičino brdo«. To marijansko svetište godišnje pohodi oko milijun hodočasnika, a među njima su kroz povijest bili i brojni svetci, blaženici, pape, kraljevi.
Početci svetišta i Marijine prisutnosti na toj uzvisini sežu duboko u srednji vijek, u 12. stoljeće. Krenuvši na hodočašće u Svetu Zemlju, kako kaže predaja, Vilimu iz Vercellija ukazao se Spasitelj te mu naložio da podigne crkvu u čast Blažene Djevice Marije i ondje osnuje redovničku zajednicu. Vilim je uspio izvršiti nalog – na mjestu današnjega Monteverginea podigao je crkvu i okupio redovničku zajednicu koja je prihvatila regulu sv. Benedikta. Njegova je monaška zajednica odlučila nositi bijele habite. Zbog svojega je uzornoga života Vilim od Vercellija nakon svoje smrti bio ovjenčan svetačkim vijencem.
Opatija dvaju Stepinčevih suvremenika
A sada vremenski skok od osam stoljeća – duhovni sinovi Vilima od Vercelija bili su i o. Giuseppe Ramiro Marcone, izaslanik Svete Stolice pri hrvatskom episkopatu u razdoblju NDH, te njegov tajnik u Zagrebu o. Giuseppe Carmelo Masucci. Naime, kako nalaže drevno načelo vatikanske diplomacije, države koje su poput NDH nastale u ratnim okolnostima Sveta Stolica službeno ne priznaje, stoga u njima nema uobičajena diplomatska predstavništva. Ali može poslati svojega izaslanika čija je misija prije svega crkvenoga, a ne diplomatskoga karaktera. Oba su redovnika blisko surađivala s Alojzijem Stepincem kao zagrebačkim nadbiskupom, pa je tako još 1981. godine kao promicatelj postupka za proglašenje blaženim i svetim nadbiskupa i kardinala Stepinca dr. Juraj Batelja pohodio opatiju Montevergine. Htio je pronaći dokumentaciju dvaju redovnika koja bi dodatno osnažila glas Stepinčeve svetosti.
Kako je Bogorodica postala – zagonetna Mamma Schiavona?
No taj je istraživački pohod urodio svojevrsnom intrigom. Naime, u srcu benediktinske opatije zagonetna je slika Majke Božje – ikona – koja se ondje naziva i časti kao Mamma Schiavona. Izravno, ona bi se mogla shvatiti na više načina: široko kao »slavenska Majka« ili, preciznije, kao »slavonska Majka« tj. »hrvatska Majka«. Naime, u talijanskom se jeziku kroz stoljeća ustalilo da se Hrvati nazivaju Schiavoni.
O tome svjedoče imena umjetnika Niccole Schiavonea, Giorgija Schiavonea ili, možda i najzvučnijega među njima, Andree Schiavonea – Andrije Medulića. Uostalom, do danas se diljem Apeninskoga poluotoka sačuvao i niz toponima povezanih s pojmom »Schiavone«.
No u svakom su se slučaju u dr. Batelji nakon prvoga susreta s Mammom Schiavonom rojila brojna pitanja – potječe li ta ikona osebujna stila iz Bizanta ili s hrvatskih prostora (prije svega dalmatinske obale) koji su bili pod utjecajem bizantske kulture i umjetnosti? Postoji li poveznica između Anžuvinaca – dinastije koja je nakratko osvojila i ugarsko-hrvatski tron – i zagonetne Bogorodice? Imaju li s ikonom neke veze i hrvatski velikaši Šubići, koji su u političkim preslagivanjima svojega vremena bili bliski saveznici Anžuvinaca, ali i naveliko poznati Marijini štovatelji? Ne bez velikih premišljanja i višegodišnjega istraživanja, mons. dr. Batelja ipak je ponudio svoj odgovor o pojavku Bogorodičine ikone na jugu Italije. Ukoričio ga je u nedavno objavljenu knjižicu »Mamma Schiavona iliti Majka Božja Hrvatska«.
Orisi evanđelista Luke i srednjovjekovni moćnici
Do danas zapravo nije jasno utvrđeno je li Mamma Schiavona nastala u okviru samostanske zajednice na Montevergineu ili je ona onamo donesena. Prije pojavka Mamme Schiavone benediktinska opatija okupljala se oko slike Majke Božje – Madonne sv. Vilima – koja se sada čuva u muzeju svetišta Montevergine. Poznato je da je na oltar nove crkve Mamma Schiavona postavljena 1646. godine. A o njezinu su se nastanku i pojavku ustalile četiri legende.
Prema prvoj legendi zagonetnu je ikonu, ili samo njezinu glavu, nacrtao evanđelist Luka, koji se kao njezin suvremenik usudio naslikati Bogorodicu, premda je njegov posao zapravo dovršen tek posebnim božanskim zahvatom. Ista legenda kaže i da je ikona koja se danas časti u benediktinskoj opatiji bila izložena na štovanje vjernicima u Jeruzalemu, zatim u Antiohiji, nešto kasnije u Carigradu, a nakon njega u Napulju, iz kojega je kao dar Anžuvinaca došla do Monteverginea. Ikonografski se lik uklapa u tradiciju tzv. Gospa sv. Luke, poznatih pod imenom »Panagia« (Sva sveta) ili »Hodigitria« (Ona koja pokazuje na dijete Isusa kao izvor spasenja za čovječanstvo), napominje u knjizi mons. dr. Batelja. Ostale legende udaljene su od evanđelista Luke i prema njima se kao mogući autori ikone nude imena umjetnika Montana D’Arezza i Pietra Cavallinija dei Ceronija, a do »Djevičina brda« na jugu Italije ikona je došla kao dar ondašnjih moćnika. Prema jednoj legendi opatiji je sliku darovala Marija Ugarska, žena Karla II. Anžuvinca. U preostale dvije legende darovatelji su ili Filip Tarantski ili Ludovik Tarantski. Svi su oni živjeli u 13. ili 14. stoljeću.
Sličnosti Mamme Schiavone i drugih hrvatskih Bogorodičinih ikona
No uz četiri dominante »monteverginske teorije« mons. dr. Batelja postavio je i peti mogući scenarij koji objašnjava kako je u benediktinsku opatiju došla Mamma Schiavona. Budući da se pouzdano moglo utvrditi da je »clipeus« – glava Bogorodice – naslikan na drugoj vrsti drva, što znači da može biti i različitoga podrijetla od ostatka ikone, mons. dr. Batelja u svojoj knjizi postavlja tezu da je upravo taj clipeus naslikan negdje u Hrvatskoj te da je kao dar obitelji Šubić došao do Anžuvinaca, a preko njih do Monteverginea. Da se takva teza ne može samo tako odbaciti potkrjepljuju i fotografski prilozi koje u knjizi donosi mons. dr. Batelja, među kojima se nalaze i »Gospa benediktinki« iz Zadra (ikona Bogorodice na prijestolju s Djetetom Isusom, nastala oko 1300. godine) te ikona Majke Božje »Hodegitrije« iz 15. i 16. stoljeća iz franjevačkoga samostana sv. Križa na otoku Krapnju.
Ikona kao zalog prijateljstva hrvatskih velikaša i moćne inozemne dinastije
Članovi obitelji Šubić pomogli su Anžuvincima na putu prema ugarsko-hrvatskomu prijestolju, a hrvatske su plemiće s moćnom napuljskom dinastijom čija je pradomovina bila u Francuskoj povezivale i rodbinske veze. Oslikano lice tajanstvene Bogorodice moglo je biti simbol tih spona, ali i svojevrsni duhovni zalog buduće suradnje. Bogorodičino je lice, koje je neki član obitelji Anžuvinaca mogao naknadno darovati benediktinskoj opatiji, vješti umjetnik mogao ugraditi u neku raniju sliku ili ikonu Majke Božje, napominje mons. dr. Batelja. Zagonetna Bogorodica je potom, u stoljećima koja su uslijedila, osvojila srca milijuna hodočasnika. Ako je u benediktinskoj opatiji od samih početaka prisutnosti neobične ikone bila prisutna spoznaja o tome da Bogorodičina glava dolazi iz hrvatskih krajeva, nije nelogično da su hodočasnici ikonu počeli častiti kao Mammu Schiavonu – iliti Majku Božju Hrvatsku.
Jedna od najvećih ikona na svijetu
