Rađa se zora; vrelo sunce posljednjih dana srpnja tek se pomalja na obzoru. Pod jednostavnom zastavom od jute jate se umorna, no mlada lica koja će čitav dan u pjesmi i molitvi, šutnji i duhovnom razgovoru hodočastiti od postaje do postaje: od sela do grada, od župe do samostana, od podova školskih dvorana na kojima spavaju u vrećama pa sve do svetoga tla najvećega franjevačkoga svetišta – Porcijunkule, gdje će napokon i počinuti od puta. Ta drvena crkvica posvećena Gospi od Anđela, koja se danas nalazi unutar goleme bazilike na ravnici podno Asiza, jedini je zemaljski posjed na koji je sv. Franjo gledao blagonaklono. No nije to bilo tek zato što je ondje doživio svoje obraćenje i otkrio svoj poziv. To je, naime, i mjesto na kojem je od Boga za čitavu Crkvu izmolio što je smatrao najvećom milošću: potpuni oprost grijeha, koji hodočasnici iz čitavoga svijeta primaju na blagdan Gospe od Anđela, 2. kolovoza. A sedamstotinjak godina kasnije upravo je s toga mjesta u Hrvatsku potekla rijeka milosti – rijeka koja i danas uvire u brojna bratstva Franjevačke mladeži u Hrvatskoj. Naime, s Hoda Franjevačke mladeži na koji su ih 1992. pozvali mladi iz talijanske regije Marche četvorica franjevačkih bogoslova i četrnaestero mladih sa zagrebačkoga Kaptola u Hrvatsku su donijeli oduševljenje životom u bratstvu po primjeru Serafskoga Oca – idealom koji će postati identitetom Frame. Njezin 30. rođendan, koji je nedavno proslavljen, povod je prisjećanju na njezine prve korake, ali i čitav njezin hod putom sv. Franje. A taj je put, baš kao i Franjin, neodvojiv od pjesme.
»Ništa nisam dobio od onog što sam tražio, / ali sam dobio sve ono / što je bilo dobro za mene«, govore stihovi »Molitve vojnika« koju ju fra Ivan Matić, jedan od četvorice spomenutih bogoslova, s Franjevačkim band aidom uglazbio još 1991., no koja se na čudesan način obistinila tek nakon povratka s prvoga Hoda, kako se skraćeno naziva pokorničko hodočašće Franjevačke mladeži. Jer upravo je tada dobio – braću.
»Bili smo oduševljeni bogatim duhovnim programom kroz koji su talijanski franjevci hodali sa svojim mladima. Posebno je duboko iskustvo bilo prolaziti putovima svetoga Franje, a Porcijunkula je doživljaj za sebe: doći pred nju s tisućama mladih iz različitih krajeva svijeta i potom primiti potpuni oprost u tišini…« Prvi hrvatski framaši u Porcijunkuli su primili i radost koja se nastavila i u Hrvatskoj. »Nakon povratka počeli smo se spontano okupljati i ponovno proživljavati svoja iskustva iz Italije. Uz mlade su polako pristizali i njihovi prijatelji koji su dočuli o njihovim iskustvima. Odjednom se na našim susretima okupljao golem broj ljudi. Tada se javila i potreba za snažnijom organizacijom pa su nam se pridružili i drugi bogoslovi. Osluškujući potrebe mladih, započeli smo osmišljavati i metode i teme rada s njima, a za službeni početak odabrali smo 14. prosinca«, pripovijeda o. Matić o prvim danima Frame.
Bilo je to žedno vrijeme devedesetih, kada su mladi u zemlji rastrganoj Domovinskim ratom i sami dublje doživljavali vlastitu rastrganost. O njoj je posve iskreno progovorila Matićeva pjesma »Brate moj«, koju su kaptolski framaši odmah prigrlili. No njezin refren »Krist i tebe treba!« odjeknuo je i šire od Zagreba. »Iznenadila nas je brzina kojom se Frama proširila i oko drugih samostana: u Klanjcu, Virovitici, Čakovcu… Već 1993. mogli smo sa 65 framaša krenuti na prvi Hod u Hrvatskoj od Varaždina do Čakovca. A kad smo jednom krenuli, stvari su se same zahuktale: počeli su i godišnji duhovni kapituli i formacijski susreti za animatore. Cijela priča o duhovnoj animaciji mladih u Hrvatskoj zapravo je započela odatle.«
No Franjevačka mladež ni u začetku nije bila usmjerena samo na sebe. »Shvatili smo da nam treba i konkretnije djelovanje te smo počeli obilaziti izbjegličke centre, bolnice, centre za rehabilitaciju… Mladi su tada otkrili franjevačku dimenziju prisutnosti s ‘malenima’, a mnoge je od njih to i profesionalno usmjerilo prema radu s potrebitima.« Takav nagli razvoj pastorala mladih nije mogao ostati nezapažen. »Franjevačka provincija odmah je stala iza nas. Tadašnji provincijal, pokojni fra Mirko Mataušić, imao je širinu da podupre naš entuzijazam iako je on katkad izlazio iz ustaljenih okvira. No plodovi su bili očiti među mladima, ali i među bogoslovima«, prisjeća se o. Matić.
Plodovi framaškoga zajedništva, koje najbolje oslikavaju i stihovi framaške himne »Pođimo zajedno / s pjesmom na usnama«, ubrzo će se preliti i na čitavu franjevačku obitelj. »Nacionalne susrete Frame započeli smo održavati na Trsatu 1994. Bila su to izvorno tri proljetna dana posvećena duhovnim temama i otvorena svim sudionicima. Znalo je biti po 1500 mladih iz opservantskih župa i samostana, čak i iz BiH i iz hrvatskih misija u inozemstvu, a redovito su dolazili i mladi iz provincija drugih obedijencija. Bratstva su Frame tada još bila razdijeljena između različitih fratarskih provincija, tako da je u Zagrebu jedno vrijeme pet bratstava Frame pripadalo čak peterim provincijama.« Tu su razdijeljenost napokon dokinule velike strukturne promjene donesene 2005. godine. »Frama i Franjevački svjetovni red u Hrvatskoj otada pripadaju jednomu bratstvu bez obzira na naše obedijencije. Zahvaljujući tomu, i mi franjevci počeli smo aktivnije živjeti i raditi zajedno. Prije toga znalo se dogoditi da se i ne poznajemo makar opslužujemo isto pravilo«, ističe o. Matić, čije se bogato iskustvo s Framom ugradilo i u njezina bratstva diljem svijeta. »Godine 2000. pozvan sam na službu generalnoga asistenta Franjevačke mladeži, što je značilo da sam postao zadužen za bratstva Frame u cijelom svijetu, od Kolumbije do Kine. A nedugo nakon toga u međunarodna su tijela Frame pozvani i framaši iz Hrvatske. To je bila potvrda vrijednosti svega što smo proživjeli u Hrvatskoj«, zaključuje Matić.
A da je Frama u Hrvatskoj nastavila jednakom živošću potvrđuje i današnja nacionalna predsjednica Frame Ana Matić. »Uz redovita nacionalna i područna okupljanja, bratstva diljem Hrvatske svaki tjedan održavaju katehetske, molitvene i rekreativne susrete, a framaši su aktivni i u biskupijskim i društvenim inicijativama. U Europi je sada oko 50 tisuća framaša, od čega ih samo u Hrvatskoj ima gotovo 1500.«
Više od masovnosti u njezino prvo bratstvo Šibenik – Šubićevac privukao ju je, kaže, osjećaj prihvaćenosti. No bratstvo u Frami donijelo joj je i nešto više od toga. »Bratstvo s jedne strane doista znači prihvaćanje, ali i odgovornost. Na katehezu se može doći i s nje otići, no u bratstvu se odmah primijeti da nekoga nema. To je mala škola komunikacije i služenja.« Preuzimanje odgovornosti framaši iskazuju i pred čitavom Crkvom obrednim davanjem jednogodišnjih obećanja da će živjeti evanđelje u bratstvu po primjeru svetoga Franje Asiškoga, za što se pripremaju tijekom triju stupnjeva formacije. Da time obnavljaju i svoja krsna obećanja podsjeća ih još jedna pjesma: »Sa svetim Franjom / otkrij i živi radosno / svoje krštenje.« No što to za njih znači? »Prva obećanja nekako su mi se podrazumijevala, no nakon šest godina shvaćam da je riječ o potpunom predanju života Bogu, traženju njegove volje upravo u bratstvu, gdje svaki dan imam priliku za posvećenje«, opisuje predsjednica Frame.
Framaši su po tom trajnom propitivanju najbliži svojemu svetomu uzoru, koji je u crkvici sv. Damjana Raspetoga upitao: »Gospodine, što hoćeš da učinim?« »Frama nije trajna zajednica, nego put poziva. Stoga ona ostvaruje svoju svrhu kada mladi u njoj kroz mnogo malih, svakodnevnih poziva prepoznaju svoj veliki poziv, kako onaj svjetovni, tako i duhovni«, zaključuje sugovornica. A framaši često svoj put pronađu u Franjevačkom svjetovnom redu, u čijem okrilju i djeluju. Tim je putom krenuo i bivši framaš Marko Pranjić, koji je na Frami upoznao i svoju buduću suprugu. »U red sam ušao ne zato što sam velik, nego upravo zato što sam malen i treba mi ta obitelj koja me potiče, opominje i uči nasljedovati Franju.« Da je to možda i najvažnija uloga Frame posvjedočio je i fra Ivan Matić. »Mnogi su mladi upravo u Frami doživjeli svoje prvo pravo iskustvo obitelji i bratstva. I mnogi su ga potom odlučili prenijeti onima na rubu. Framaše i danas čeka isti izazov: susresti se s onima koji su na rubu. To je susret koji svaku osobu može nanovo roditi.«