Može se činiti pomalo netipičnom pojavom da svjetovni muzej u svojem kompleksu ima i kapelu, kao što je to slučaj s kapelom bl. Jozefa Staneka u Muzeju Varšavskoga ustanka u središtu poljske prijestolnice. No u Poljskoj je gotovo uobičajeno da se u sklopu muzeja koji čuvaju spomen na stradanja u vrijeme Drugoga svjetskoga rata nalaze posebna mjesta u kojima posjetitelji mogu zastati, pomoliti se i promišljati u tišini. Kapela Muzeja Varšavskoga ustanka neobična je i po tome što se u njoj, osim molitve, vjernici svake nedjelje okupljaju na misnim slavljima, a ondje se također redovito vjenčaju mladi parovi, čak i krste djeca. Ondje je, dakle, sakramentalni život redovit, kao što je bio redovit i u vrijeme Varšavskoga ustanka, odnosno 63 dana herojskoga otpora Varšavljana protiv nacističkoga jarma ujesen 1944. godine, o čemu svjedoči niz muzejskih eksponata.
Nakon što je otpor skršen mnogi su branitelji Varšave, pripadnici glasovite »Armie Krajowe«, Božić dočekali u koncentracijskim logorima. No ni u takvim okolnostima kršćansku nadu nikakve sile totalitarizama nisu mogle obuzdati.
»Svjedoka« takve nade posjetitelji Varšavskoga muzeja upoznat će na oltaru kapele bl. Jozefa Staneka. Ondje će zasigurno uočiti pomalo neuobičajen muzejski »eksponat«. Na sredini vanjske strane oltara, unutar drvenoga okvira, otprilike formata A4, nalazi se na pastelama na kartonu nacrtana Gospa s malenim Isusom u naručju. Majka Božja prikazana je kao mlada djevojka, s bijelom maramom na glavi i u tradicionalnoj bijeloj poljskoj narodnoj nošnji. U prikazu Bogorodice odskače ogrlica jarko crvenih perla – i inače poznat dio poljske tradicionalne nošnje – koja uz aureole iznad glava Djevice i malenoga Isusa vizualno odskače od skromne smeđe pozadine kartona na kojem su narisane. U lijevom kutu piše »Zeithain, 24. XII. 44«. Slika koja je neodvojiva od oltara kapele prozvana je Gospom od Zeithaina.
Gospu od Zeithaina u Muzeju Varšavskoga ustanka okružuju mnoge nepoznanice. Zna se da je nastala u logoru za ratne zarobljenike u Zeithainu, otprilike 50 kilometara sjeverno od njemačkoga grada Dresdena. Nacrtao ju je anonimni poljski vojnik o kojem se samo zna da je u životu prije Drugoga svjetskoga rata bio profesor medicine. I, jasno, poznato je da je prikaz Djevice s Djetetom Isusom nastao o Badnjaku olovne 1944. godine, u logorskoj bolnici. U Muzej Varšavskoga ustanka Gospa od Zeithaina došla je kao većina njegovih eksponata, kao donacija sudionika zbivanja ujesen 1944. ili njihovih potomaka i bliže rodbine. Gospu od Zeithaina darovala je Kazimiera Strahl-Drozdowska. Na tim podatcima – bilo da je riječ o muzejskom katalogu bilo o spoznajama kojima barataju djelatnici Muzeja, s kojima smo također kontaktirali i koji su Glasu Koncila spremno proslijedili sve informacije koje imaju – priča o Gospi od Zeithaina zapravo završava.
No ploveći internetskim bespućima u potrazi za informacijama o misterioznoj Gospi iz Muzeja Varšavskoga ustanka, moguće je upoznati neke fragmente ozračja Badnjaka 1944. godine u koncentracijskom logoru Zeithainu. Riječ je zapravo o jednom od najvećih kompleksa koncentracijskih logora u Drugom svjetskom ratu na tlu Njemačke, ne računajući logore koji su postojali na okupiranim teritorijima, kao što je najzloglasniji među njima – Auschwitz. U nacističkom nazivlju logor nedaleko od gradića Zeithaina zvao se »Stalag IV-B« (skraćenica od naziva »Stammlager« – Glavni logor) te je od početka rata služio kao logor za ratne zarobljenike. Tako su u vrijeme rata kroz njega prošli vojnici koji su bili pripadnici 33 nacija (među kojima literatura na engleskom i njemačkom navodi i »Jugoslavene«, bez navođenja je li riječ o Hrvatima, Srbima, Slovencima…). Ujesen 1944. godine među njima su se našli i vojnici iz Varšave, koji su smrt izbjegli za dlaku jer je poljska strana ipak uspjela ispregovarati da se »Armiju Krajowu« na smatra partizanima, »banditima«, nego regularnom vojskom. To je značilo i humaniji tretman te odlazak ne pred streljački vod ili u plinske komore, nego u logor za ratne zarobljenike.
Logorski kompleks u Zeithainu bio je nešto blaža sredina nego logori smrti poput Auschwitza, no i ondje su vladali uglavnom strašni uvjeti. Dnevni obroci i u Zeithainu su se svodili na stotinjak grama kruha, juhu i šalicu-dvije napitka nalik kavi, premda bi s vremena na vrijeme mogli biti pojačani paketima humanitarnih organizacija iz neutralne Švedske i Crvenoga križa iz Švicarske. Masovno se umiralo od gladi i zaraznih bolesti, među kojima su prednjačile epidemije tifusa.
Unutar logorskoga kompleksa u Zeithainu nalazio se poseban logor koji je služio kao velika bolnica za ratne zarobljenike. Upravo su u taj dio logora nakon sloma Varšavskoga ustanka došli mnogi poljski vojnici i vojnikinje koji su ondje »zaposleni« kao bolničari. Među zdravstvenim djelatnicima logorske bolnice u Zeithainu bila je i Sofia »Zula« Machnowski, mlada djevojka koja je sudjelovala u ustanku, provela pola godine u logoru kao medicinska sestra i uoči sovjetskoga »oslobođenja« Poljske uspjela pobjeći u Pariz te se kasnije aktivirati oko poljske vlade u egzilu u Londonu.
Umrla je u Kaliforniji 2013. godine. U svojoj knjizi ratnih sjećanja posebno je poglavlje posvetila razdoblju u logoru Zeithain, koje je dostupno na internetu i na engleskom jeziku.
Ozračju Badnjaka 1944. u Zeithainu Sofia »Zula« Machnowski posvetila je posebno topao odlomak: »Zajedno s našim pacijentima slavili smo na Badnjak. Te posebne večeri svaka je baraka u kojoj su bili ranjenici pozvala na druženje doktore i medicinske sestre. Stol je bio pokriven bijelim stolnjakom koji je vjerojatno donesen iz Varšave u danima netom nakon sloma ustanka, kao i veliko posuđe na kojem je bilo kruha (namjerno čuvanoga nekoliko dana unaprijed) sa sardinama. Za desert smo jeli rižu s vrhnjem, koje je bilo napravljeno od mlijeka u prahu koje smo dobili od Crvenoga križa. Neki bolesnici morali su ostati ležati u svojim krevetima, no njihova su lica bila obrijana i sa širokim osmijesima. Svi su sukobi utihnuli… Imali smo i papirnate lutke kojima smo izveli i satiričnu predstavu sa ‘zvijezdama logora’… Nakon humorističnoga dijela zborovi su najprije pjevali vojne pjesme, a nakon toga svi smo zajedno pjevali božićne pjesme. Kako je noć odmicala, tako su i glasovi malo-pomalo slabili, sve dok nije utihnula zadnja svjećica na grani jele. Noć mira.« Premda bi slavlje bilo potpuno da je dio svečanoga okupljanja bila i misa, teško bi se moglo sporiti oko goleme važnosti koje je radosno okupljanje na Badnju večer po barakama moglo imati za ljude u mraku koncentracijskoga logora. Agonija preživjelih zatvorenika u Zeithainu okončana je u travnju 1945. godine propašću nacističke Njemačke.
