Na pitanje s kojega je točno mjesta Blažena Djevica Marija uznesena na nebo, većina bi vjernika kao prvu asocijaciju vjerojatno imala Jeruzalem ili Svetu Zemlju. I ne bi pogriješili. Naime, tri su mjesta u Jeruzalemu općepoznata žarišta vezana uz slavljenje Marijina uznesenja – Marijin grob koji se prema jednoj predaji nalazio nedaleko od Getsemanskoga vrta, potom obližnja Špilja izdaje apostola te, najzad, crkva Usnuća Marijina – Dormitio Mariae – na kršćanskom Sionu.
No do danas postoje tradicijske dvojbe glede pravoga mjesta Marijina uznesenja. Postoji, naime, i »alternativno« mjesto koje se također smatra i štuje kao posljednja ovozemaljska postaja Majke Marije. Riječ je o Efezu, drevnom gradu na zapadnim obalama maloazijskoga poluotoka, koji su podignuli Grci u vrijeme antike i koji je danas dio Turske. Nedaleko od ruševina slavnoga grčkoga grada nalazi se Brdo slavuja na kojem je Marijina kuća, mjesto koje vrvi hodočasnicima u danima Velike Gospe.
Predaja prema kojoj se Marijino uznesenje tijelom i dušom dogodilo nedaleko od Efeza počinje u trenutcima Isusove muke na križu, kada je Isus Ivanu, »učeniku kojega je ljubio«, povjerio brigu o svojoj majci. Djevicu Mariju evanđelist Ivan poveo je sa sobom u Efez, gdje je ona živjela, slijedom efeške tradicije, u kući u kojoj joj je na brdu koje se nalazilo tri-četiri sata hoda od antičkoga grada, na cesti prema Jeruzalemu, pripravio trajno obitavalište. Riječ je o zidanoj kući u kojoj se vjeruje da je Marija dočekala posljednje trenutke svojega ovozemaljskoga hoda.
Tijekom stoljeća nakon evanđelista Ivana u Efezu su se zbivala događanja povezana s Majkom Marijom, kao što je Efeški sabor, treći ekumenski sabor Crkve, održan u 5. stoljeću, na kojem je utvrđeno da Mariji pripada naslov Bogorodice. A neobični su bili i običaji lokalnoga puka, koji se od ranih stoljeća kršćanstva, u efeškoj okolici, nedaleko od Marijine kuće, okupljao upravo sredinom kolovoza, u znaku svetkovine koju su zvali »Panaghia Kapulu« – Vrata Djevice.
No prijelomna zbivanja za tradiciju koja tvrdi da je Efez mjesto Marijina uznesenja dogodila su se u 19. stoljeću, u Europi. Njemačka redovnica Anna Katharina Emmerich imala je vizije u kojima su joj bili predočeni posljednji dani života Blažene Djevice Marije, kao i mjesto i okolnosti njezina uznesenja. Njezine vizije ukazivale su upravo na okolicu Efeza kao mjesto Marijina uznesenja.
Njemačka je redovnica bila poznata kao mistikinja, pa je među ljudima koji su ju pohodili bio i njemački književnik Clemens Brentano, koji je njezine vizije zapisao i ukoričio u knjizi »Život Blažene Djevice Marije«, koja je prevedena i na hrvatski jezik. Tragom vizija njemačke redovnice pošli su krajem 19. stoljeća francuski lazaristi koji su u svojoj arheološkoj avanturi po brdima u okolici ruševina drevnoga Efeza otkrili ostatke građevine koju je Emmerich opisala kao Marijinu kuću. Već su u samoj ruševnoj građevini uočili zapanjujuće sličnosti između građevine i njezina položaja na uzvisini i opisa koji su se temeljili na vizijama njemačke redovnice. Francuski su lazaristi od tamošnjega pravoslavnoga stanovništva doznali i da je na tom mjestu nekoć bio samostan za koji se među pukom ustalio naziv »Sva Sveta« i da su se ondje uz – kako to zove pravoslavna tradicija – blagdan Marijina Usnuća stoljećima okupljali vjernici.
Prva arheološka istraživanja, početkom 20. stoljeća, utvrdila su da neki slojevi ruševne Marijine kuće pripadaju 7. stoljeću, a neki su nastali i prije, čak u 1. stoljeću, odnosno u vrijeme evanđelista Ivana i Djevice Marije.
Ta razlika u starosti slojeva ukazuje na činjenicu da je u razdoblju od 1. do 7. stoljeća Marijina kuća nadograđivana ili obnavlja što, pak, čini još snažnijom pretpostavku da je na Brdu slavuja štovanje Djevice Marije među tamošnjim vjernicima postojalo već od najranijih kršćanskih desetljeća. Nedugo nakon otkrića francuskih lazarista zabilježeno je i prvo hodočašće – 1896. godine.
Marijina je kuća početkom 20. stoljeća obnovljena i u idućim je desetljećima postala veliko hodočasničko mjesto, kojemu pritječu kršćani s raznih strana svijeta. No samo za kratko razdoblje – slijedio je Prvi svjetski rat pa je i »Marijino brdo« postalo dijelom ratne zone. Kada su se redovnici lazaristi vratili na Brdo slavuja nakon rata, pronašli su devastirano svetište – Marijina kuća ponovno je bila oštećena, razbijen je vanjski oltar, a brončani kip koji je krasio okoliš svetišta bio je odnesen. U desetljećima nakon toga svetište na Brdu slavuja polako se obnavljalo, no pravi je uzlet – uz djelomičnu potporu turskih vlasti koje su uredile cestovnu infrastrukturu, prepoznavši potencijale hodočasničkoga turizma – Marijina kuća doživjela nakon 1950. godine, kada je papa Pio XII. proglasio dogmu o Marijinu uznesenju na nebo.
Marijina kuća u Efezu nije službeno priznata kao marijansko svetište. Crkva vizije njemačke redovnice Emmerich tretira kao privatne objave. No redovnicu Annu Katharinu Emmerich blaženom je proglasio Ivan Pavao II. Nadalje, Marijinu kuću pohodila su čak trojica papa – Pavao VI. (1967.), Ivan Pavao II. (1979.) i Benedikt XVI. (2006.). Još kao apostolski nuncij u Turskoj, fenomen Marijine kuće pobliže je upoznao i Angelo Roncalli, budući papa Ivan XXIII. O Marijinoj kući pozitivno su se u određenim dokumentima i istupima izjašnjavali i njegovi prethodnici – Lav XIII. i Pio XII.
Marijina kuća na Brdu slavuja nije prostorom golem sakralni kompleks. Od prvoga većega turskoga grada – Selcuka – ona je danas udaljena dvadesetak minuta vožnje vijugavim cestama. Užemu prostoru svetišta pristupa se pješice, skromnom popločanom stazom, koja preko uređenoga vrta hodočasnika dovodi pred kuću za koju se pretpostavlja da je bila mjesto Marijina uznesenja i koja je uređena kao crkvica. Unutrašnjost Marijine kuće vrlo je jednostavno opremljena. Uz Marijinu je kuću i izvor vode, kojemu mnogi vjernici pripisuju čudotvorna i ljekovita svojstva. Voda je pitka, a mnogi hodočasnici njome pune boce koje daruju bližnjima po povratku svojim domovima. Dio sakralnoga kompleksa na Brdu slavuja jest i zid uz koji vjernici priljubljuju svoje molitvene nakane. Ispisuju ih na male komade papira ili svijetle tkanine. Poseban fenomen Marijine kuće jest i činjenica da ondje dolaze i muslimani, časteći Djevicu Mariju kao Majku proroka kojega oni zovu »Isa« – Isusa.
O Marijinoj kući skrbe se talijanski franjevci kapucini. Osim o Velikoj Gospi, svetište na Brdu slavuja ispunjeno je i uz druge datume u godini koji su posebno vezani uz Majku Mariju, premda zapravo i ne prođe dan da na to »sveto brdo« iznad Efeza ne navrati barem jedan hodočasnik ili putnik namjernik. Svakoga radnoga dana ondje se ujutro slave dvije mise. Poslijepodne se moli krunica. Marijina kuća aktivna je i na društvenim mrežama, preko kojih emitira uživo i neka od važnijih misnih slavlja u godini.
Marijina kuća smještena je na području Izmirske nadbiskupije pa nam je tamošnji nadbiskup predsjednik Turske biskupske konferencije Martin Kmetec detaljnije opisao kako se slavi Velika Gospa na tom mjestu i što za njega znači to hodočasničko mjesto.
