Harmonija i savršenstvo svemira na jednoj strani, a na drugoj obični atom! U znanosti se podjednako znade i o jednom i o drugom. (Pre)malo! U oba primjera prisutna je teorija kaosa koju je netko izazvao i čovjek je svojim umom pokušava dokučiti. Tako jednostavno, a ipak presloženo. I ljudsko je tijelo primjer toga, pa i cijeli život. Nema nigdje zacrtane rute po kojoj se čovjek mora kretati. Sve mu je slobodno, a istodobno mu je određeno. Ljudsko biće primjer je dinamičkoga sustava, jer svaki organ radi zasebno, a opet su svi u harmoniji. Neobjašnjivo.
Američki fizičar Joseph Ford rekao je: »Bog se kocka svemirom«, a iz toga bi se moglo reći i čovjekom, premda ga je stvorio na svoju sliku i priliku. Možda su najfilozofskije riječi početak Ivanova evanđelja: »U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa.« Znanstvenici naporom svoga uma nastoje otkriti pravila njegove igre, igre Boga kao kockara. To čovjek čini jer mu je Bog dao um i slobodu, a istodobno mu je dao osjećaj i razboritost. Nije mu Bog ponudio gotovo rješenje, nego je u nj ugradio skup moralnih norma koje pripadaju njegovoj osobnosti, uputio ga osjećajem na drugo biće, na čovjeka da mu bude podrška, a da teži savršenstvu, traženju. To je možda tajna poimanja Boga kao kockara. Često se u javnosti kaže da razborita i moralna osoba koja živi u skladu s pravilno izgrađenom savješću može pravilno prosuđivati.
U čovjeku je i moral i etika, moral je dio osobnosti, a etika je transcendentalna. Oboje su u njemu. Povezuje ih ljubav i težnja prema Savršenomu, prema Božjim pravilima igre. U Božjoj igri nema kolektivne odgovornosti, nema posuđivanja savjesti i mišljenja, nego je svatko unikat. I tu je zamka moralnoga i etičkoga djelovanja kad čovjek upada u ono kolektivno ili čoporativno pa se jednostavno izgubi. Postane beskralježnjak i utilitarist, a Bog to ne traži. Bog traži original koji će djelovati i koji djeluje po njegovim pravilima igre. Bog traži igrača.
