Riječ je sredstvo sporazumijevanja i priopćavanja među ljudima. Ali postoji razlika između riječi i riječi. Osvaja riječ koja dolazi iz dubine bića, iz duše čovjeka. Danas je ljudska riječ često obezvrijeđena, bez učinka. Milijuni i milijuni ljudskih riječi u novinama, preko televizije, preko radija, na političkim sjednicama ili u običnim razgovorima često su prazne riječi bez djelotvornosti. Sasvim drukčije je kad Bog progovori. Proroci osluškuju Božju riječ i priopćavaju je ljudima u mnogo navrata i na mnogo načina. S govorom »po Sinu« započinje Novi zavjet ili novo doba. U Novom zavjetu progovara Sin Božji, Isus Krist, i to s potpunom vlašću i odlučnošću, piše sv. Matej: »Čuli ste da je rečeno starima: (…) A ja vam kažem: Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone, kako biste postali sinovi svoga Oca nebeskoga.« On kao Sin Božji ispunjava Stari zavjet, ostvaruje ga, dovodi do savršenstva. Isus naglašava svoju božansku moć i sebe naziva: živi kruh koji je s neba sišao, svjetlo u tami, trs na kojem rastu mladice, vrata kroz koja se ulazi u život, istina od koje se živi i za koju se živi, put kojim se dolazi do vječnoga života, uskrsnuće koje pobjeđuje zlo i smrt, i život koji ne umire. Sve je to mogao pripisati sebi jer je utjelovljena Riječ Božja, Riječ u punom i božanskom smislu i u shvaćanju grčkoga Logosa. U biblijskom smislu logos je božanska mudrost, Božja riječ, druga božanska osoba, i daje smisao svemu. Tko god čita o Božjoj riječi, uvijek može primijetiti da je riječ Božja ujedno i djelo, ona je djelotvorna.
Djelotvornost Božje riječi vidljiva je na početku. Ništa ne postoji bez riječi Božje. Bog stvara svijet Riječju i »ništa što je postalo nije bez nje postalo«, piše sv. Ivan. Sve nastaje po Božjoj Riječi. To nam poručuje i Drugi vatikanski koncil u dokumentu Svjetlo naroda: »Riječ Božja, po kojoj je sve postalo i koja je sama postala tijelom i prebivala na ljudskoj zemlji, ušla je kao savršen čovjek u povijest svijeta i u sebi rekapitulirala.« Taj je »savršen čovjek« Isus Krist, kao Sin Božji. Po utjelovljenoj Riječi Božjoj uzdržava Bog čovjeka i cijeli svemir, kako donosi dokument »Radost i nada«: »Sin koji je odsjaj njegova sjaja i otisak njegove biti, koji svemir uzdržava svojom silnom riječi, sjede, pošto je ostvario očišćenje grijeha, s desne strane Veličanstva u nebu.« On objavljuje da je Bog ljubav i ujedno uči da je nova zapovijed ljubavi osnovni zakon ljudskoga savršenstva pa, prema tome, i preobrazbe svijeta. Na temelju te ljubavi osniva svoju zajednicu svetu Crkvu koja je vidljivi i prisutni znak nevidljivoga kraljevstva Božjega čiji se početak čita u Kristovoj krvi i vodi na golgotskom križu, kako piše u »Svjetlu naroda«: »Taj početak i rast simbolizirani su krvlju i vodom što su izišle iz otvorenoga boka raspetoga Isusa, i unaprijed naviješteni Gospodinovim riječima o njegovoj smrti na križu: ‘I ja ću, kad budem podignut od zemlje, sve privući k sebi.’ Kad god se na oltaru obavlja žrtva križa kojom ‘je bio žrtvovan Krist naše vazmeno janje, vrši se djelo našega otkupljenja’. Žrtva križa sjeme je koje neprestano niče i donosi plodove. Potreban je sijač sjemena ili propovjednik Božje Riječi.«
Sijač pšenice nekad bijaše snažan čovjek. Hodao je oranicom s punom torbom na ramenu i odmjerena hoda. Imao je pogled naprijed i punom šakom razbacivao je sjeme po njivi. Koliko razumije današnji čovjek tu usporedbu? Isus šalje apostole u cijeli svijet, zapisa sv. Marko: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se.« Nitko se ne može spasiti ako prije ne uzvjeruje. Zato su potrebni službenici riječi Božje, koji su redovito svećenici. Oni su u isto vrijeme i sijači riječi evanđelja i tlo na koje to sjeme pada, kako piše u dokumentu »O službi i životu prezbitera«: »Prezbiteri dakle duguju da sa svima dijele istinu evanđelja koju u Gospodinu posjeduju.« Božja Riječ u ljudima treba rasti do ploda, kao pšenica na njivi.
»Dobra zemlja« ili plodno tlo potrebno je za Božju pšenicu. Ako vjernik površno shvaća svoje kršćanstvo, bit će kao zrno »pokraj puta«. Dolazi zli i odnosi posijanu riječ iz srca. Zrno posijano na kamenito tlo čovjek je koji se brzo zagrije za Božju poruku, ali brzo i zaboravi Boga u svom životu, kao u doba mladosti. Ne otvara se Duhu Božjemu i evanđelje u njemu ne može uhvatiti korijena. Danas je često slučaj »posijano u trnje«. U tom je svijetu čovjek obuzet tjeskobama i brigama, varavim bogatstvom i biznisom. Dar vjere u njemu je zagušen i ostaje vez ploda. Onaj tko otvori svoju dušu prema Božjoj riječi, to je zrno posijano na »dobru zemlju«. Taj čuje i razumije riječ i donese mnogostruk rod. Duh Božji djeluje u njemu.
