Kod pokušaja tumačenja i razlučivanja pojedinih fenomena, poput viđenja, objava i sl., u promatranje se uzima osoba (subjekt patiens), sadržaj samoga fenomena i okolnosti vezane uz fenomen. Prije teološkoga suda potreban je sud o normalnosti odnosno abnormalnosti fenomena, koji se donosi nakon pomnoga ispitivanja i promatranja ponašanja i reakcije subjekta. Jednom kad se utvrdi da pojava nije patološki uzrokovana te da su isključene sve manipulacije ili psihopatološki aspekti kao halucinacije, iluzije, histerije i sl., manifestacije trebaju biti smatrane nepatološkima, tj. normalnima. Nije riječ o tome da osoba mora biti sto posto zdrava, jer moguća je i dopustiva prisutnost nekih patoloških elemenata i u fenomenima autentičnih mistika. Također ne znači ako je osoba fizički i psihički potpuno zdrava da je to odmah po sebi znak da je riječ o autentičnom fenomenu. Moguće su halucinacije i iluzije i kod zdravih osoba. Sigurno je da uravnotežena i iskrena osoba s osjećajem za realnost, koja ne teži za »izvanrednim«, više govori u prilog svojemu iskustvu negoli neka kojoj to nedostaje.
Kada su autentični, ti fenomeni ostavljaju određene pozitivne učinke (moralne i duhovne) na osobi i njezinu ponašanju. Budući da svaki fenomen nema istu povezanost s unutarnjom milosti, ne mogu se ni kod svih osoba očekivati jednaki plodovi. Nemoguće je tako odmah očekivati da npr. djeca koja tvrde da imaju »ukazanja« imaju iste krjeposti koje rese mistične osobe, koje su već i prije svojih viđenja dostigle određenu razinu svetosti. Ti se plodovi trebaju prije svega manifestirati u porastu teologalnih krjeposti: vjere, nade i ljubavi, u jednoj klimi poniznosti, apsolutne distanciranosti od izvanrednih čina, poslušnosti i vjernosti Crkvi i njezinim poglavarima. Takvim darovima, ako su autentični, cilj je ražariti i potaknuti osobu da živi u punini vjeru i ljubav. Jasno je da trebaju biti u skladu s Objavom, Predajom i učiteljstvom Crkve. Svaka proturječnost, pomama za slavom, taština, težnja za isticanjem, nedostatak duha poslušnosti Crkvi, stajališta protivna ljubavi prema bližnjemu, iznad svega prema pastirima Crkve, znakovi su koji ne govore u prilog autentičnosti fenomena. Prema sv. Tereziji Avilskoj – uz ljubav – poniznost bi bila vrlo važan kriterij prepoznatljivosti o kojem se duhu radi, jer »kad je Duh Sveti na djelu – veli ona – uvijek sa sobom donosi poniznost«, a ona se izražava u poslušnosti i vjernosti Crkvi (»Osnuci«, 8, 9).
