Fatima je početkom kolovoza, povodom Svjetskoga dana mladih, primila tisuće hodočasnika iz cijeloga svijeta. Na svakodnevnoj večernjoj procesiji sa svijećama, poslije krunice izmoljene na nekoliko jezika, u fatimskom svetištu redovito se čuje poziv: »Molimo za obraćenje grješnika« i na tu se nakanu izmoli Zdravomarija. To je gotovo jedini trenutak da se u svetištu tijekom mise ili molitve spomene grijeh, a upravo je on jedna od glavnih tema fatimske i lurdske Gospine poruke.
Dok se u prošlosti možda previše naglašavao grijeh, zloduh i pakao, propovjednici o njemu danas rijetko govore, osobito o »grijesima ispod pojasa«. No da je pitanje grijeha za suvremenoga čovjeka itekako izazovno, pokazuje neobična zgoda. Naime, liberalni njemački časopis »Spiegel« na Pepelnicu 2010. objavio je zbir članaka o grijehu i grijesima s glavnim naslovom »Trijumf grijeha – O požudi, pohlepi i drugima napastima«. Bio je to najprodavaniji broj »Spiegela« prvoga desetljeća 21. stoljeća. Autor uvodnoga članka Mathias Mattusek napisao je da se »grijeh više ne uzima ozbiljno«. Antropološko-povijesni pogled, međutim, pokazuje da je čovjek i prije pojave monoteizma spoznavao da postoji opći poredak dobra te da postoji otklon od moralnoga dobra – zlo, da on sam ima savjest i osjeća krivnju te je nastojao umilostiviti božanstvo žrtvama. Glavna je ideja filozofske Aristotelove etike da se čovjek može uvježbati u činjenju dobra i izbjegavanju zla. Danas se zlo se nastoji ukloniti tako što ga se prešućuje, relativizira i na kraju proglašava dobrim.
Deveto poglavlje Matejeva evanđelja donosi zgodu Isusova boravka u kući (bivšega) carinika Mateja, gdje su s njim sjeli za stol mnogi carinici i grješnici. To je izazvalo sablazan; smatralo se da pošten i pobožan čovjek nema što raditi s grješnicima. Carinici su bili na osobito lošu glasu jer su ubirali porez za okupatorsku vlast, a nisu imali fiksne plaće, nego su utjerivali više od propisanoga i zadržavali ostatak. Na pitanje farizeja: »Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?« Isus odgovara glasovitim odgovorom: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. (…) Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.« Dirljiva je i evanđeoska scena gdje je Isus zaštitio ženu od kamenovanja zbog preljuba te joj rekao: »Idi i ne griješi više.«
U današnjem javnom prostoru Krist bi vjerojatno doživio linč jer reći da je netko zgriješio ili da uopće postoji grijeh, kritizirati nečije ponašanje i životni stil, tumači se u najboljem slučaju kao licemjerje, a najčešće kao napad na osobu i njezinu slobodu, vrijeđanje svih onih koji takvo što čine, čak – kršenje njihovih prava. Ni neki u Crkvi nisu imuni na drugi oblik političke korektnosti; govor o grijehu ili paklu uplašit će ili odbiti ljude, a možda i stvoriti krivu sliku Boga kao strogoga, nesmiljenoga sudca. Iskustvo pokazuje, međutim, da ljudi trebaju moralnu orijentaciju; najradije slušaju propovjednike koji beskompromisno nazivaju stvari imenom. Gubitak osjećaja za grijeh i šutnja o njemu ima loše plodove: otupljuje moralni osjećaj i utapa duh u žabokrečinu u kojoj sve može biti ispravno i zapravo je svejedno, kao što i dokida kritičko mišljenje i govor, pa i raspravu o moralnim pitanjima.
Marijanska svetišta oličenje su ljepote i slatkoće: lijepa priroda, pastiri, nevina djeca, anđeo, vjetar s neba, mlada Majka u bijelom, cvijeće, sklopljene ruke, glazba, čudo, cvijeće. Poruka je, međutim, ozbiljna. U Lurdu se Marija ukazala u vrijeme krize, prodora materijalizma i ateizma u europsko društvo. Dana 25. ožujka 1858. četrnaestogodišnja vidjelica Bernardette pitala je »Gospođu u Bijelom« tko je, a ona je odgovorila: »Ja sam Bezgrješno Začeće.« Mjesec dana prije toga Gospođa je rekla: »Pokora! Pokora! Pokora! Poljubi zemlju kao pokoru za grješnike.« U Fatimi se Marija ukazala u vrijeme protucrkvene kampanje liberalne vlasti, a protagonisti su bili još mlađa djeca. Prvo što ih je Marija upitala 13. svibnja 1917. bilo je hoće li prikazati sva trpljenja kao zadovoljštinu za grijehe i molitvu za obraćenje grješnika. Prilikom trećega ukazanja, 13. srpnja, Gospa je djeci pokazala pakao kao ognjeno more s ljudima i demonima u muci: bila je to simbolična vizija duhovnoga stanja duša odvojenih od Boga. Gospa im je rekla: »Vidjeli ste pakao, kamo odlaze duše jadnih grješnika. Kako bi ih spasio, Bog želi ustanoviti pobožnost Mojemu Prečistomu Srcu«, kao i: »Molite, mnogo molite i žrtvujte se za grješnike. Znajte, mnoge duše odlaze u pakao jer se za njih nitko ne žrtvuje i ne moli.« Pri naknadnom ukazanju s. Luciji, fatimskoj vidjelici, 1966. godine Marija je bila pod desnom stranom križa, držala je Bezgrješno Srce u lijevoj ruci, a ispod lijeve strane križa vidjele su se dvije riječi ispisane velikim slovima: »milost i milosrđe«.
Sv. Jacintu Marto, djevojčicu vidjelicu koja je u vrijeme ukazanja imala tek šest godina, viđenje pakla toliko je potreslo da je neprestano prinosila žrtve za spas duša. Lucija bilježi da je mala Jacinta opominjala odrasle da pripaze da im djeca ne griješe, kako ne bi završila u paklu.
Sve religije dijele temeljni uvid – da je svijet u srži dobar, utemeljen s redom, razumom i mjerom te postoji izvorni, sveti moralni poredak. Čovjek se doživljava da često krši ono »kako bi trebalo postupati« te se želi pročistiti, iskupiti – odatle drevan običaj prinošenja žrtava. Moral je, dakle, nešto prirodno; prirodni moralni zakon čovjek može spoznati razumom. Međutim, riječi: »Ljubite svoje neprijatelje« nadilaze prirodu i razum, za njihovo je ispunjenje potrebna Božja milost. Biblijska objava otkriva da se čovjek ne može sam iskupiti, to čini Bog milosnim zahvatom. Isus je otkupitelj zato što je ljudska narav ranjena grijehom koji odvaja čovjeka od Boga; došao je na svijet svjedočiti za istinu i obnoviti čovjeka svojom vjernošću moralnomu zakonu. Ipak, od čovjeka se traži odgovor, trud oko poštovanja Božjega moralnoga zakona. Grijeh je moralni nered. Grijeh je iskrivljena, pervertirana ljubav prema sebi ili obožavanje kao boga nečega što nije Bog. Grijeh je poremećena ljestvica vrijednosti i prioriteta. Laički rečeno, grijeh razara postojanje, život i zajedništvo. Katekizam ga određuje kao »prekršaj protiv razuma, istine, ispravne savjesti, prijestup je istinske ljubavi prema Bogu i bližnjemu, zbog izopačene privrženosti nekim dobrima«. »On ranjava čovjekovu narav i ugrožava ljudsku solidarnost«. Popisu osobnih glavnih grijeha oholosti, škrtosti, zavisti, srditosti, bludnosti, neumjerenosti u jelu i piću i lijenosti pridružuje se odgovornost za grijehe drugih, ako se u njima sudjeluje, hvali ih ili ih se ne sprječava. Grijeh, jednom institucionaliziran, postaje »grijeh struktura«. Glavni prigovor istini o grijehu činjenica je da je čovjek u sebi podijeljeno biće: u njemu je sklonost i činjenju dobra i činjenju zla. Čovjek je biće nagona i strasti, nesavršene spoznaje i sklono pretjerivanju, stoga se grijeh ponekad proglašava prirodnom ljudskom potrebom. No za razliku od ostalih anomalija, čovjek nije u potpunosti određen nagonima i potrebama – on može upravljati njihovim zadovoljenjem. Dobra vijest Novoga saveza donosi lijek protiv grijeha; »Bog je Isusa učinio grijehom da bi nas otkupio« (2 Kor 5, 21).
Relativizam u suvremenom društvu otišao je tako daleko da čak predlaže strategije za »brisanje grijeha«, a ima ih barem pet. Prva strategija kaže da je nemoguće ne griješiti. Ona iz nesavršenosti ljudske naravi izvlači zaključak da ljudi, što god činili, ne mogu živjeti pravedno, pošteno i vjerno. I doista, sv. Aurelije Augustin na temelju svojega iskustva kaže da »čovjek, dok je u tijelu, ne može izbjeći sve grijehe, bar ne lake grijehe«. Ta činjenica rabi se kao argument da se grijeh prestane tretirati kao pogrješka, nešto što se može i treba izbjegavati. Druga je psihologijska strategija – da je krivnja osjećaj štetan za čovjeka, koji izaziva traume; ona se rabi kao argument da krivnju treba izbjeći pod svaku cijenu. »Ne idite na ‘putovanja krivice’. Idite do trgovačkog centra, / do sljedećega grada, / u stranu zemlju, / ali NE tamo gdje osjećate krivnju«, savjet je proslijeđene poruke u duhu »samopomoći« koja je kružila mrežom početkom ovoga stoljeća. Treća je strategija credo tzv. situacijske etike; nema nikakvih uvijek neispravnih postupaka, nego ispravnost ovisi o situaciji. Četvrta strategija, slična prvoj, počiva na pretpostavci da je najvažniji čovjekov cilj uvijek se osjećati dobro i neopterećeno. U skladu s tim, nazvati nešto grijehom, objektivnim zlom – primjerice pobačaj – znači osuditi i uvrijediti osobe koje to čine, izazvati im duševnu bol. Peta strategija počiva na tzv. naturalističkoj pogrješci: iz činjenice da ljudi često griješe (npr. mnogi ljudi lažu jer im to donosi trenutačnu korist, ili mnogi ljudi imaju spolne odnose prije braka), izvodi se pogrješna implikacija da je to normalno ponašanje te da tako treba biti.
