Javljam se u vašu rubriku »Naši razgovori« i molim da objavite ovo moje pismo ako ga smatrate vrijednim.
Naime, ovo što vam pišem želim reći već dugo u javnosti. Na početku mise svećenik nas vjernike pozove da svi »ispitamo svoju savjest, da bi mogli dostojno proslaviti sveta misna otajstva«. No isti trenutak nastavlja se molitva »Ispovijedam se…« a da se nije ostavilo minutu, dvije za taj ispit savjesti. Možda bi se vrijeme tih, za moje mišljenje prijeko potrebnih nekoliko minuta tišine, moglo nadoknaditi da se za toliko skrati propovijed. Ako je u pitanju vrijeme do kojega misa treba završiti, ove minute ispitivanja savjesti ipak su jako važne.
Zahvalna čitateljica
Mislimo da se nekoliko trenutaka za ispit savjesti na početku svake mise doista može ostaviti vjernicima da u sabranosti, makar kratko, razmisle i pokaju se zbog svega što ih u tom trenutku sprječava u što potpunijem sudjelovanju na euharistijskom stolu i slavlju. Stoga nam se razložnim čini i Vaše pitanje o tome zašto se događa da se neposredno nakon svećenikova poziva vjernicima da ispitaju savjest odmah započinje s molitvom »Ispovijedam se«. U »Općoj uredbi Rimskoga misala« ističe se da »obredi koji prethode liturgiji riječi, tj. ulazak, pozdrav, pokajnički čin, Gospodine smiluj se, Slava i zborna molitva, imaju značaj početka, uvoda i priprave«.
»Svrha je tih obreda da vjernici, sabrani u jedno, ostvare zajedništvo, pravo se raspolože za slušanje Božje riječi i dostojno slavljenje euharistije« (OURM, 46). Još jedan broj iste »Opće uredbe« posvećen je upravo pokajničkom činu: »Svećenik pozove na pokajnički čin, koji, nakon kratke stanke u tišini, vrši cijela zajednica obrascem opće ispovijedi, a zaključuje ga svećenik odrješenjem, koje nema učinak sakramenta pokore. Nedjeljom, osobito u vazmenome vremenu, umjesto uobičajenoga pokajničkoga čina, katkad se može upriličiti blagoslov i škropljenje vodom u spomen krštenja« (OURM, 51).
Već je iz napisanoga jasno da je poslije poziva svećenika na ispit savjesti potrebno na trenutak – u kratkoj šutnji – ostati sabran i ispitati savjest, pa ovo Vaše pismo može biti poticaj svima da o tome povedu više računa. U nekim župama, a mnogo je takvih, to se doista tako i događa, a ne čini nam se potrebnim da bi se bilo koji dijelovi mise morali »skraćivati« na štetu drugih (propovijed koju spominjete), jer za misu nije predviđeno koliko mora ili smije trajati. Dapače, misa treba trajati onoliko koliko je potrebno da okupljena zajednica smireno, sabrano, radosno i raspjevano slavi najsvetije otajstvo što nam ga je Isus ostavio – presvetu euharistiju iz koje svaki vjernik i svaka zajednica crpu snagu i od koje žive.
A za vrijeme mise svoje posebno mjesto zauzima i šutnja, o kojoj piše i naš liturgičar pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško, te pita: Kako je moguće da se šutnja ne primjećuje u liturgijskoj praksi? Istodobno daje odgovor kojim i Vas i naše čitatelje – bilo vjernike laike bilo zaređene crkvene službenike – opominje da ta »nesposobnost ispravna ili komunikacijskoga korištenja šutnjom u obredu ne ovisi o koncilskoj obnovi (kako se znalo prigovoriti, op. a.), već o starome načinu slavlja koji se brinuo tek o točnu izvođenju obrednih propisa pred nijemom zajednicom, čiji su članovi bili uronjeni u vlastitu šutnju i sabranost«.
»Taj stari ostatak danas sprječava pronalaženje ispravne ravnoteže između sastojnica slavlja: riječi, pjevanja, šutnje i gesta, verbalnoga i neverbalnoga govora … Zbog toga se često događa da se sa slavlja odlazi glavne ispunjene riječima, kao s kakva zborišta; dok je druga krajnost opterećenost dosadnošću slavlja u kojemu je pretjerana šutnja liturgiju pretvorila u zajednički izražaj privatnih molitava.«
Mons. Šaško u nastavku svoga teksta podsjeća da je i liturgijska šutnja zapravo gesta zajednice koja – poput svih liturgijskih simbola – izražava narav i stav Crkve. »Liturgijsku šutnju ne treba miješati s asketskom šutnjom koja je zajednička svim religijama i može se svesti na određenu tehniku, kao preduvjet bilo kojemu nutarnjem životu. Asketska je šutnja tipična za svaku molitvu, uključujući i kršćansku. No, to je privatna činjenica, a kao takva ne može biti simbol«, niti je šutnja u liturgiji »ekstatičko uranjanje u pojedinačno razmatranje«. »U liturgiji je šutnja oblik zajedništva, preludij slušanju, prihvaćanju, savezu… Takva šutnja nije nikada plašljiva, tupa, mrtva; ona nije šutnja iz neznanja, osamljenosti, stida i krivnje, oholosti, prijezira ili ledena šutnja. Niti je suzdržavanje od riječi, poput trenutaka kada bi čovjek shvatio da je bolje ne govoriti.«
U liturgijskim knjigama poslije Drugoga vatikanskoga koncila u liturgiji se predviđa prostor za trenutke šutnje. Štoviše, šutnju se smatra »dijelom slavlja«, ističe mons. Šaško, podsjećajući na spomenutu »Opću uredbu« (br. 23) koja šutnju, tj. kratke stanke, kao i prije molitve »Ispovijedam se«, predviđa nakon čitanja i nakon homilije, ali dodaje da »stanke treba prilagoditi zajednici«, da su šutnje »ponajviše kratke, ali sa snažnim značenjem«. »Ne kane biti neka vrsta ‘duhovne mini-obnove’ unutar slavlja. Različiti trenutci šutnje, danas predviđeni u liturgiji – istodobno toliko brojni, koliko i zanemareni – imaju različite funkcije.
Premda ima izrazito simboličku ulogu, šutnja ostaje trajno i vrijeme priprave za slušanje i osobnu zahvaćenost molitvom Crkve«, napominje mons. Šaško te nam – poput Vas – poručuje da je važno sjetiti se, »na primjer, šutnje koja je predviđena prije pokajničkoga čina ili pak zborne ili druge molitve predvoditelja slavlja«, nazivajući liturgijsku šutnju »disanjem liturgijskoga slavlja« u izmjenjivanju riječi i gesta.
