Predsjednik Vlade Andrej Plenković početkom prosinca u jednom je novinskom intervjuu označio uvođenje eura i ulazak Hrvatske u schengenski prostor velikim političkim uspjesima, napomenuvši da je još samo preostalo pristupanje OECD-u, koje bi, prema njegovim riječima, bilo »šlag na torti«.
Šlag je, kao što je poznato, slatko tučeno vrhnje, što je izravni prijevod njemačkoga »Schlagsahne«. Dok se Nijemci u međuvremenu za posebne poslastice koriste skraćenom verzijom »Sahne«, u Hrvatskoj se udomaćio prvi dio te složenice, »Schlag«. No kako god bilo, predsjednik Vlade dao je naznačiti da bi ulazak u Organizaciju za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD) bio posebna poslastica.
U kolikoj mjeri politički događaji mogu biti poslastice i u kolikoj se mjeri Hrvatska zasladila velikim odlukama poput pristupa schengenskomu prostoru i uvođenja eura?
Političke odluke znaju biti sudbonosne. Većina njih to doista i jest ako se uzme u obzir da one utječu na životne okolnosti građana i postavljaju dugoročne okvire razvitka društva. Uvođenje eura zasigurno će se odraziti na hrvatsko gospodarstvo i u određenoj mjeri utjecati na društvene odnose. Slično je i s pristupom Hrvatske schengenskomu prostoru, koji omogućuje nesmetano kretanje ljudi unutar njega. Uspjeh ili neuspjeh tih povijesnih odluka bit će vidljiv nakon određenoga vremena, zasad samo postoje racionalne procjene da bi one Hrvatskoj mogle donijeti korist. Samo u tom smislu ispunjavanje odgovarajućih kriterija može se smatrati uspjehom, pa čak biti i razlogom za skromno slavlje. Međutim, najveći uspjeh možda bi mogao biti u tome što je Hrvatska na taj način učvrstila svoju poziciju unutar Europske unije, a samim time i u široj međunarodnoj zajednici.
Izuzme li se Svjetsko prvenstvo u nogometu, koje je za Hrvatsku poseban društveni, pa stoga i politički događaj, važni politički događaji koji su pratili 2022. godinu događaju se istom u 2023.: uvođenje eura i ulazak u schengenski prostor.
Prema Plenkovićevim riječima u spomenutom intervjuu pristup schengenskomu prostoru i uvođenje eura jest »ostvarenje ciljeva koje je postavio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, koje je jasno naznačio već u svom govoru 30. svibnja 1990., u trenutku uspostave prvoga višestranačkoga i demokratski izabranoga Hrvatskoga sabora«.
Doista, hrvatska država, kao formalni okvir u kojem pripadnici hrvatskoga društva ostvaruju svoje potrebe, interese i ciljeve, od proglašenja neovisnosti do danas načinila je goleme korake u svojem međunarodnom pozicioniranju, od obrane preko međunarodnoga priznanja, ulaska u NATO i Europsku uniju pa sve do pristupa schengenskomu prostoru. Hrvatska, mala država, postala je poznata, ugledna i, što u međunarodnoj politici također nije zanemarivo, prilično simpatična. Mnogi će reći da su tomu pridonijeli i hrvatski nogometaši i drugi športaši svojim uspjesima.
Međunarodni utjecaj države uglavnom ovisi o njezinoj veličini, a posebice o snazi njezina gospodarstva i vojne sile. Što je manja, to je izloženija svekolikim pritiscima i igrama, pa se mora služiti dodatnim adutima kako bi se nametnula, od diplomacije preko prirodnih ljepota pa sve do nogometa. Valja pritom napomenuti da međunarodni položaj države nije nužno istovjetan blagostanju unutar njezinih granica, a uspješnom državom smatra se ona koja je u stanju iskoristiti jedno kako bi se potaknuo napredak u drugom.
Narav političkih odluka, posebice u demokraciji gdje su podložne javnoj kritici, takva je da su vrlo rijetko prihvatljive u potpunosti, uvijek ima onih koji će tvrditi da nisu dobre ili da su čak štetne. To je slučaj i s velikim političkim odlukama u Hrvatskoj od neovisnosti. Kritičari su ih uglavnom povezivali s rasprodajom nacionalnih interesa. Uistinu, u politici je svako rješenje nužno i novi problem, utoliko kritičari nikad nisu u potpunosti u krivu. Stvar je u tome da se nekom političkom odlukom omogući dugoročna dobrobit većine građana i da se vidi kolika će na drugoj strani biti šteta.
Hrvatski put u Europsku uniju bio je dug i naporan. Hrvatska je početkom 2003. podnijela zahtjev za članstvo u Uniji, a članicom je postala deset godina kasnije, sredinom 2013. godine. U tih deset godina doživjela je svašta, podučavali su ju kako se treba ponašati, ponižavali ju i ucjenjivali, tjerali ju da se odrekne svojih tradicionalnih vrijednosti i spuštali cijene njezinim dobrima kojih su se htjeli dokopati. Istodobno Hrvatska je usavršavala svoj pravni poredak, prihvaćala pravila uspješnoga društva i razvijala mehanizme koji joj omogućuju sinkronizirano djelovanje unutar Europske unije, najveće gospodarske sile na svijetu.
Od ulaska u Uniju Hrvatska je izgubila oko 400 tisuća stanovnika. Rezultat je to negativnoga prirodnoga prirasta i iseljavanja. Prema podatcima Hrvatske liječničke komore, u tom razdoblju Hrvatsku je napustilo gotovo tisuću liječnika, što je primjer koji pokazuje koliko je bolan taj demografski udar. U istom vremenu Hrvatska sudjeluje u podjeli europskoga gospodarskoga kolača. Sjetimo se samo Pelješkoga mosta koji je najvećim dijelom financirala Europska unija. Doduše, predsjednik Zoran Milanović kaže da je to hrvatski novac, što je također na neki način točno jer Hrvatska ne prima samo novac iz Unije, ona ju i sufinancira, ali razvidno je da sudjelovanjem u Uniji Hrvatska ima pristup daleko većim gospodarskim izvorima nego što bi to bio slučaj da je sama. Pritom valja uzeti u obzir još jednu važnu činjenicu, upravo ono što je bilo vidljivo u tih deset godina pristupnih napora. Međunarodna je politika gruba, vrlo gruba, nitko ne štedi nikoga. Mala država, ako nije članica moćnih mehanizama koji joj pružaju zaštitu, služi kao međunarodna kanta za napucavanje. Svatko na nju vrši pritiske kakve god želi. S druge pak strane unutar Europske unije vrijede transparentni odnosi, pravila odlučivanja, pa iako i ondje najveći često kroje sudbinu svima, svi ipak imaju utjecaj na to kakav će biti kroj. U deset godina članstva Hrvatska nije postala moćan međunarodni igrač, ona to ovako mala nikad ne može ni postati, ali je postala nezaobilazan sugovornik, partner kojega se shvaća ozbiljno.
Deset godina nakon primitka u članstvo Hrvatska čini dva dodatna važna koraka, postaje članicom schengenskoga prostora i eurozone.
Schengenski prostor označava područje država u Europi koje su zajedničkim sporazumima ukinule međusobne granične kontrole, omogućivši time slobodan protok ljudi i robe. Ukratko, među tim državama ne postoje granični prijelazi. Schengenski prostor nazvan je po luksemburškom mjestancu Schengenu, u kojem je 1985. potpisan »Schengenski sporazum«, čime je učinjen prvi korak k ukidanju graničnih kontrola među državama potpisnicama. Sporazum je u međuvremenu nadopunjavan, a njegova pravna definicija od prije desetak godina opisuje schengenski prostor kao »prostor bez međusobnih granica koji obuhvaća državna područja članica Unije s izuzetkom Ujedinjenoga Kraljevstva i Irske, koje u potpunosti primjenjuju schengenska pravila«. Definicija je bila neprecizna, a u međuvremenu je i zastarjela. Kao prvo, nije riječ o prostoru bez granica, one i dalje postoje, samo što na njima nema kontrola. Nadalje, nisu sve članice Unije potpisnice sporazuma, koji međutim obuhvaća i neke nečlanice. Prve članice schengenskoga prostora, od ožujka 1995., bile su Belgija, Francuska, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal i Španjolska. Danas mu pripadaju sve članice Unije osim Bugarske, Irske, Rumunjske i Cipra, kao i Island, Norveška, Švicarska i Lihtenštajn koje nisu članice Unije. Bugarska i Rumunjska podnijele su ranije zahtjev za članstvo kao i Hrvatska, ali zbog neispunjenih kriterija čelnici EU-a nisu im dali zeleno svjetlo za pristup. Hrvatska je tako od 1. siječnja ukinula granične kontrole prema Mađarskoj i Sloveniji, a početkom ožujka kontrole se ukidaju i u zračnim lukama u prometu s drugim članicama schengenskoga prostora. Istodobno granice prema Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori sada su vanjske granice schengenskoga prostora i za njihovu zaštitu Hrvatska ima posebnu odgovornost.
Kad je Hrvatska u svibnju 1994. odlučila uvesti nacionalnu valutu kunu, riješivši se tako privremenoga hrvatskoga dinara, miješali su se ponos zbog činjenice da je zemlja napokon dobila vlastitu valutu i zebnja zbog gospodarske budućnosti, tim više što je Hrvatska još bila u ratu. Kuna se u ova gotovo tri desetljeća pokazala vrlo žilavom, stabilnom unatoč usponima i padovima nacionalnoga gospodarstva. Postala je jedno od prepoznatljivih nacionalnih obilježja, prema njoj u međuvremenu vlada sentimentalna povezanost, a za njom već žale čak i neki koji su ju tada proglašavali »ustaškim novcem« jer je isto ime nosio i novac za vrijeme NDH. U međuvremenu kuna nikomu ne smeta, dapače svi su ju prigrlili, ali hladna logika financijske politike nalaže prijelaz na novu valutu. Osjećaj je danas u Hrvatskoj, čini se, sličan onomu u Njemačkoj kad su se Nijemci teška srca odvojili od svoje omiljene marke i prihvatili zajednički europski euro.
Slušajući izjave odgovornih, kao i komentare na europskoj razini, prednosti Hrvatske od ulaska u schengenski prostor i uvođenja eura ponajprije se odnose na turizam. Turisti će, kažu, lakše dolaziti u Hrvatsku, ne će više morati čekati na granici, ne će morati mijenjati novac pa će ih i biti više. Jasno, prednosti i nedostatci i jednoga i drugoga višestruki su, slojeviti i tek dugoročno potpuno ocjenjivi.
S ta dva važna koraka povezan je i čitavi niz drugih, koji ih prate, omogućuju njihovu primjenu i donose strukturne promjene u hrvatsko društvo, gospodarstvo, pravni sustav i upravu. Hrvatska je primjerice, prema navodima Vlade, morala ispuniti gotovo tristo kriterija za pristup schengenskomu prostoru, a uvođenje eura zahtijevalo je opsežne reforme koje se tiču ponajprije funkcioniranja gospodarstva i financijskoga sustava. Hrvatska bi u ovoj godini trebala pristupiti i Europskomu stabilizacijskomu mehanizmu, što je korak koji prati prihvaćanje eura. Europski stabilizacijski mehanizam čine članice eurozone, dakle države koje kao valutu imaju euro, a njegova je funkcija u tome da članicama omogući izbjegavanje i prevladavanje financijskih kriza i održavanje financijske stabilnosti.
O značenju, a posebice o okolnostima uvođenja eura sigurno će reći više i kompetentnije gospodarski stručnjaci. No gledano iz političke perspektive, najvažnije je pitanje, na koje doista moraju odgovoriti ekonomisti, jesu li prednosti veće od nedostataka. Ako prevladavaju prednosti, što je, čini se, slučaj uz sve nedostatke i rizike, politička je korist nedvojbena. To se odnosi i na uvođenje eura i na pristup schengenskomu prostoru. Gledano politički, Hrvatska u europskim integracijama, poput svih drugih, žrtvuje dio vlastite suverenosti da bi postala snažnija i uspješnija. Zasad je prevladavala ocjena da dobiva više nego što gubi. Ako je to doista točno, Hrvatska je na golemu dobitku, jer da nije postala članicom Europske unije, nikad se ne bi izvukla iz balkanske krčme. Tavorila bi u onom političkom limbu u kojem nikakav pošten iskorak nije moguć.
Hrvatska se, tri desetljeća nakon proglašenja neovisnosti, još nalazi u razdoblju vlastitoga dokazivanja. To će još potrajati i možda nikad ne će ni prestati s obzirom na to da se male države uporno moraju dokazivati. U tom smislu svako zauzimanje mjesta za utjecajnim stolovima u međunarodnoj zajednici novi je uspjeh. Važno je međutim uvijek imati na umu kolika je cijena za njega plaćena. S poslasticama to nema nikakve veze.
