»Slušaj svoga anđela« savjet je koliko nejasan toliko i opasan. Čovjek »novoga doba« anđela će, naime, razabrati u mnogočemu – vlastitoj savjesti ili bliskoj osobi, prirodnim pojavama ili ponavljajućim brojevima – zbog čega ni njegova anđeoska poslušnost mnogoput ne će biti razborita. Bez obzira na tu opasnost, na poslušnost anđelima jasno poziva i Sveto pismo. Štoviše, jedna od odredaba Božjega saveza s Izraelcima na Sinaju nalaže i više od poslušnosti anđelu zaštitniku: »Poštuj ga i slušaj!« Zlodušnu »plaću« za »prijestup i neposluh« toj zapovijedi sklapanjem saveza s Kanaancima nedugo potom navijestio im je sam anđeo: »Oni će vas tlačiti i bogovi njihovi bit će vam zamkom.« Stoga ne iznenađuje što su se anđelima kasnije pokoravali židovski sudci i poganski vojvode, starozavjetni proroci i novozavjetni vidioci. No to svete nije spriječilo da se s anđelima cjenkaju, pa čak ih i ucjenjuju. A katkada im se, kao Josip, naizgled i ogluše.
Premda mu je anđeo nakon Herodove smrti u snu zapovjedio da se s Isusom i Marijom vrati iz Egipta »u zemlju izraelsku«, Josip se zbog Arhelaja, Herodova nasljednika u Judeji, pobojao »poći onamo«. Njegovu bojazan anđeo je suzbio snovitom uputom da se zaputi u galilejski grad Nazaret; no u kakvu je košmaru Josip dočekao taj anđeoski posjet mnogi su se slikari bojali i sanjati sve dok napolitanski barok nije dočekao prodor »učenika sviju« i »učitelja svojih učitelja«. Na ulju na platnu Bernarda Cavallina »San svetoga Josipa« otkriva se, doduše, i Caravaggiov tenebrizam i Riberin naturalizam, i van Dyckova liričnost i Rubensova dramatičnost, ali slikarovu umješnost valja potražiti dalje od suvremenih utjecaja. Nije riječ o alkemiji boja ili eleganciji kompozicije, pa ni o delikatnosti svjetla i virtuoznosti linija: Cavallinov zabrinuti pravednik sniva polusjedeći i poluotvorenih očiju, a anđeo ne dotiče ni njega ni tlo.
Ne dotičući ni čovjeka ni tlo – tako se može opisati košmarna smrt koja je 1657., godinu nakon Bernarda Cavallina, dočekala Andrzeja Bobolu. Budući da se nije htio odreći katolištva, poljskomu su isusovcu pravoslavni Kozaci nakon bičevanja, žigosanja, kopanja očiju i odsijecanja jezika proboli dlanove i objesili ga o drvo. Doda li se tomu da je sveti Andrija usnuo okrunjen prućem i probodena srca, lako je u njegovu mučeništvu razaznati kristoliku smrt. No to suobličavanje nije bilo plodom pukoga hira njegovih mučitelja. Svakodnevno klanjanje Presvetomu njegovu je žestoku narav i oštar jezik preobrazilo u apostolski žar i propovjedničku prodornost, kojima je u pučkim misijama među pravoslavcima Polesja stekao naslov »lovca na duše«. No čak ni u zadnjoj propovijedi nije dao mjesta srdžbi na svoje krvnike: »Pokajte se i ražalite zbog grijeha, inače u svojim zabludama ne ćete zadobiti spasenje.« Takva anđela vrijedi poslušati.
