Druga krajnost čovjekova mentaliteta, suprotnost od poroka rastrošnosti, porok je pretjeranoga straha od potrošnje novca i škrta štedljivost. Djelomično je to opravdano jer se Hrvatska nalazi u dosta nestabilnom geopolitičkom području. U povijesti sve donedavno bila su mnoga previranja koja su ostavila trag straha od budućnosti i u mentalitetu. Stoga mnogi ljudi imaju grčevitu potrebu gomilati novac i materijalna sredstva ne bi li se zaštitili od budućih kriza, slično kao da grade bunker oko sebe i svoje obitelji.
Dva su tu problema. Prvi je da je Hrvatska vjernička nacija s više od 90 posto kršćana pa se postavlja pitanje kvalitete vjere. Zašto se traži sigurnost u sebičnom gomilanju materijalnih sredstava i utjeha u novcu kad bi jedina sigurnost trebala biti vjera u svemogućega Boga? »Gospodin uvijek spašava u narodu«, kaže papa Franjo. Zašto onda tražiti spas i sreću u materijalnom? Je li problem što je »religija« materijalističkih totalitarizama još uvijek prisutna kod puka, gdje je blagostanje i novac jedina svetinja i valuta sreće? Konfesionalni dakle katolici, a praktični što? Materijalisti? »Naš Bog je ljubomoran Bog« (Pnz 5, 9), drugim riječima Bog ljude toliko voli i ne želi da zastrane ni s kakvim »drugim bogovima« (novac, sigurnost, užitak, blagostanje, dokolica, zavist…) i upravo zato tjera da se ljudi ne vežu ni za što što odvodi dalje od njega.
Drugi je problem to što je ukupna štednja hrvatskih građana tolika da bi se mogao otplatiti sav dug Hrvatske i još bi bio plus. Kamate na štednju u bankama nikada nisu bile manje, štednja građana stalno raste i još je uveden porez na štednju. Dakle, paradoks je da se trenutačno u nekim bankama više isplati imati štednju u kunama i eurima na običnom tekućem računu s kamatom po viđenju nego oročiti novac.
Nova porezna reforma među ostalim predlaže i porez na nekretnine. U vezi s tim podijeljena su mišljenja. Neki misle da je uvođenje poreza na nekretnine »pljačka« i razumljivi su njihovi argumenti koji kažu da ljudi trebaju imati pravo na privatno vlasništvo i na raspolaganje svojim novcem, slobodno i bez prisile. No s druge strane činjenica je da mnogi ljudi koji dobro zarađuju na visokim pozicijama u svojim tvrtkama ili korporacijama, ili su stekli neko nasljedstvo, štede svoj novac i budući da »gube« na štednji u bankama, jer su kamate gotovo nikakve, a poduzetnička je klima u zemlji čini se sve samo ne stimulirana, ulažu svoj novac isključivo u nekretnine, ne bi li tako svojoj obitelji i sebi »osigurali« svjetliju budućnost.
