Stradanja hrvatskoga naroda u vrijeme srpske i jugoslavenske agresije posebno se o obljetnicama prisjećaju hrvatski branitelji. O teškoćama s kojima se suočavaju hrvatski branitelji svjedoči Ivica Glavota, koji je rođen 19. studenoga 1961. na Sebišini u Runoviću od otca Petra i majke pok. Anđe. Rođen je kao četvrto dijete, uz sestru i četiri brata. Roditelji su bili poljoprivrednici, a otac je 1966. pošao na rad u Njemačku i vratio se krajem osamdesetih. Glavota je oženjen i otac je trojice sinova. Osnovnu školu pohađao je u Runoviću, srednju školu u Osijeku za strojovođu te se zaposlio na željeznici, a zatim se preselio u Split 1987. gdje je radio do 1990.
Hrvatski dragovoljac, specijalac i beskompromisni borac za pravdu i nacionalne interese, Glavota kaže: »Pristupio sam 5. kolovoza 1990. u Zagrebu MUP-u kao prvi redarstvenik, raspoređen u specijalnu jedinicu policije Rakitje. Tu sam ostao do ‘krvavoga Uskrsa 1991.’ a potom 15. ožujka u Jedinicu za posebne namjene Split, koja je kasnije preimenovana u Specijalnu jedinicu policije Split. U jedinici sam ostao do kraja rata.«
Obrazlažući ime jedinice »BATT«, Glavota ističe da su uzeli ime u listopadu 1991. u počast do tada poginulih kolega: Bočina, Abramović, Tomaš i Topić. »Sve do ustroja HV-a, čak i prije osnivanja Zbora narodne garde, vijesti o borbenim djelovanjima na prvoj crti u Hrvatskoj započinjale su krilaticom ‘jake snage MUP-a’. Malo je poznato da su to bile jedinice za posebne namjene, odnosno specijalne jedinice policije. Iako smo bili malobrojni, stalnim prebacivanjem s terena na teren stvarali smo dojam o puno većem broju specijalaca. Iz današnjega kuta, sreća je da srbočetničke snage nisu imale ključni element – srce. To su imali specijalci. Količina borbene opreme i naoružanje kojim smo raspolagali danas izgleda smiješno, no uz vjeru u Gospodina i jaku želju, veliko srce i odlučnost, nismo se dali impresionirati ničim. I strašan stroj kao što je tenk M-84, protiv kojega nismo imali protuoklopno sredstvo, nije unosio nemir među nas. Znali smo da je to hrpa željeza ako nema ljudsku podršku. A to četnici i bivša tzv. JNA nisu imali.« Specijalac Glavota obišao je brojna ratišta od Slavonskoga Broda do Prevlake, uzduž cijele prve crte. Tu su bili Pakrac, Požega, Petrinja, Gospić, Velebit, Kruševo, Vrlika, Ježević, Maljkovo, Kupreško polje i Metković, a od poznatijih borbenih akcija Petrinja, Kruševo, Vrlika, Kupres, Medački džep, Poskok 1, Poskok 2, Maslenica, Oluja.
»Prvi nam je teren bio Visočica iznad Medaka. Zanimljivo je to da je jedinica 5. listopada otišla na teren, a ja sam im se pridružio tek 10. listopada jer sam imao nešto posla u Splitu«, svjedoči Glavota i pojašnjava što je bilo to »nešto posla«: »Ženio sam se 10. listopada, a tih dana obrana domovine bila nam je na prvom mjestu. Jer u normalnim okolnostima vjenčanje sigurno ne bih obavio kao formalnost, nego bih ga organizirao kako to i doliči takvu događaju u životu. Našim suprugama i djevojkama u to vrijeme nije trebalo objašnjavati razloge zbog kojih njihovo vjenčanje nije vjenčanje iz snova, a za to im treba odati priznanje. Medeni mjesec proveo sam dvjesto kilometara udaljen od supruge, i to punih mjesec dana na svetoj planini Velebitu.«
Posebno se prisjećajući ratnih dana, Glavota navodi da je najveće stradanje iz njegove obitelji bilo u vojno-redarstvenoj operaciji »Gusar«, poznatijoj kao »Maslenica«. »Na Velebitu sam bio raspoređen s jedinicom u skupnim snagama specijalne policije MUP-a, gdje je pravac djelovanja bio osvajanje Tulovih greda, Male i Velike Bobije, odnosno oslobađanje južnoga dijela Velebita i osiguranje boka akciji u Ravnim kotarima. Dolje su nastupale snage HV-a, među kojima i 4. gardijska brigada. U njoj su bila trojica moje braće, Perica, Zdravko i Mario. Žestok otpor četnika na poziciji Tulove grede onemogućavao nas je u daljnjem napredovanju prema Bobijama, gdje su imali artiljerijsku jedinicu kojom su djelovali po našim snagama u zaleđu Zadra. Kako bismo ih neutralizirali, u rano jutro naša jedinica krenula je prema Tulovim gredama. Uz Božju pomoć i gustu maglu, pred zoru probili smo četničko uporište Tulove grede. Sljedeće jutro krenuli smo i osvojili položaje na Velikoj i Maloj Bobiji. Toga sam jutra, 27. siječnja, dobio i vijest da su mi poginula sva trojica braće. Takvu su vijest primili i roditelji na selu. Međutim, sva sreća, ta vijest nije bila istinita. Istina je da je Mario poginuo, a Zdravko teže ranjen. Ni ja nisam prošao bez ozljede, međutim nije bilo ništa strašno.«
S odmakom Glavota kaže: »Tako je bilo u ratu, a danas su vremena da se moramo boriti za dobrobit onih koji su sebe davali domovini. Problem je sa Zakonom o pravima hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji u činjenici da je to bio u naravi zakon o pravima stradalnika Domovinskoga rata. Jasno, to je svakako segment koji je trebao biti uređen zakonom, ali mnogo je teških životnih situacija u kojima se nalaze veterani. I to su okolnosti koje bi trebale biti uređene propisom, kako bi se država mogla primjereno brinuti o svojim veteranima. Puno je tužnih sudbina, od bolesti, zatim bolesti u obitelji, nezaposlenosti do drugih nedaća koje su pogodile veterane Domovinskoga rata. Žalosno je da država u tom dijelu nije zaštitila svoje stvaratelje na prikladan način. Većina uzroka takvih stanja proistekla je iz rata, što ih sigurno ne svrstava u socijalne slučajeve. Napokon, Ministarstvo hrvatskih branitelja na čelu s ministrom Tomom Medvedom pri kraju je izrade nacrta prijedloga zakona. Ne sumnjam da će se sva pitanja riješiti budući da je general Medved u izradi nacrta u povjerenstva za pojedine cjeline uključio širok krug osoba različitoga statusa i zanimanja te s potrebnim znanjem.« Glavota ističe da je jedan od zahtjeva prosvjeda ispred ministarstva bio i donošenje zakonskoga rješenja s razinom ustavnoga zakona jer do sada su razne političke garniture zadirale u zakon.
»Sveobuhvatnost zakona nužna je s obzirom na to da se, koliko sam upoznat, propisana prava veterana Domovinskoga rata nalaze u više od dvije stotine zakona, pravilnika, uredaba i odluka. To znači, veterani bi za ostvarivanje svojih prava trebali imati pravnu naobrazbu ili zatražiti, naravno i platiti, pravnu pomoć odvjetnika. Sva djelomična rješenja dovode do neusklađenosti propisnika i pravne nesigurnosti, što je jedan od uzroka depresivnih stanja veterana. Zdravstvena skrb jednaka je kao i svim građanima, znači deprimirajuća. Ta je populacija u odnosu na ostale građane više oštećena, sklonija oboljenjima i smrtnost je veća, a uzrok je u ratu. Sagledavanje današnjice u državi za koju su bili spremni i život dati dodatan je deprimirajući čimbenik. Ako državne institucije i javne tvrtke krše zakon ne primjenjujući prednost kod zapošljavanja, što možemo očekivati od realnoga sektora.«
Dragovoljac i specijalac Glavota ističe da je tužno kad se uzme u obzir da si je cijela jedna brigada oduzela život. »Svim prijateljima i hrvatskim braniteljima poručujem: Kad mislite da nema puta za dalje, dođite svojoj braći, nama koji smo branili i stvarali Hrvatsku, mi vas možemo najbolje razumjeti i želimo vas kraj sebe. Sve ćemo učiniti za vas. Nemojte činiti grijeh prema sebi, ali ni prema svojoj braći. Raznim grupacijama bilo je u interesu da se u društvu nametne sintagma da su hrvatski branitelji teret i tako im je oduzimano dostojanstvo. Upravo je dostojanstvo odlika koju se može pokušati ubiti u čovjeku, ali nitko i nikada ga ne može oduzeti, stoga ni vratiti. Ono je u nama, a mi ga moramo nositi s ponosom i uzdignuta čela. Ako se koristimo nametnutom sintagmom, nismo svjesni da je dostojanstvo u nama i naša borba za ‘vraćanje dostojanstva’ imaginarna je. Navest ću primjere dostojanstva veterana Domovinskoga rata. U haaškom tribunalu zatočeni su bili nevini generali pobjedničke vojske. Veterani specijalne policije, zajedno s braćom iz gardijskih brigada, molitvenim hodom od Šarengradske do Kaptola i molitvom pred zagrebačkom prvostolnicom pokazali su svoje dostojanstvo. Molili smo Gospodina da sudce haaškoga tribunala prosvijetli kako bi vidjeli istinu. Dostojanstveno su veterani branili Vukovar od napada srbočetničkih horda, ali i od nezakonitoga i neustavnoga postavljanja ploča na institucije u Vukovaru. Dostojanstveno su veterani 555 dana pred, navodno njihovim, ministarstvom prosvjedovali protiv dužnosnika koji su se svojim djelima i riječima rugali ‘njihovim’ štićenicima, Domovinskom ratu i državi Hrvatskoj. To su samo neki poznatiji i opsežniji događaji gdje su veterani uzdignutoga čela pokazali svoje dostojanstvo, ali isto tako svi veterani dostojanstveno žive i rade, brinu se za obitelj i okolinu i ti veliki ljudi spremni su dostojanstveno podnositi teret današnjice.«
Navodeći primjer odnosa prema američkim veteranima, Glavota ističe da hrvatski branitelji imaju dostojanstvo slobode, bez obzira na zanemarivanje od državnih institucija, a ono je veće i od američkih veterana, koji su jedni od najzbrinutiji veterana u svijetu. »Na samom pristupanju stranicama njihova ministarstva stoji poruka koju parafraziram: ‘Doznajte što vam kao veteranu pripada i ne propustite to.’ Ispunjavanjem obrasca o sudjelovanju u oružanim snagama SAD-a sustav upućuje na prava koja mu pripadaju, a obavijest o svim pravima prosljeđuju se nadležnim službama na rješavanje. Primjerenim odnosom prema svojim veteranima država upućuje poruku svim budućim čimbenicima sustava sigurnosti i obrane, kao primjer za mlađe generacije. Uređene države brinu se čak i za izgled bivših pripadnika oružanih snaga te svi veterani svijeta imaju propisane odore za nošenje u miru. Nitko me ne može razuvjeriti da reguliranje odore umirovljenim pripadnicima svjesno nije učinjeno. Svjedoci smo da su okupljanja veterana sve samo ne izraz uređenoga sustava. Ljudi odjenu ono što imaju, dijelove ratne odore u kombinaciji s civilnom odjećom, samoinicijativno izrađenim dijelovima odjeće s amblemom svojih udruga. Moje sumnje u namjeru potvrđuje događaj kada su predstavnici prosvjednika na razgovor s bivšim premijerom došli u odorama, čime su se legitimirali kao bivši pripadnici Oružanih snaga Republike Hrvatske uz dužno poštovanje institucije predsjednika Vlade Republike Hrvatske. Tada su u medijima ‘dušobrižnici svugdje pojavljujući i sveznajući’ zanemarili sadržaj razgovora i probleme koji su izneseni u razgovoru i okomili se na formu. Zašto su veterani na razgovor došli u odorama, je li to kažnjivo po našim zakonima i slično.«
Glavota se osvrnuo i na nestale branitelje i civile u domovinskom ratu. »To što su se neke obitelji nestalih u Domovinskom ratu, tražeći svoje najmilije privatnim kanalima, dovele na prosjački štap kao da nije briga državnih institucija. Činjenica je da komisija za zatočene i nestale već duže od dvije godine ne radi, a više od tisuću i pol osoba nalazi se na popisu nestalih. Na tom tragu i uz zamolbu obitelji nestalih naša udruga pokrenula je inicijativu za sastanke sa srpskim veteranima na temu nestalih i otkrivanja mjesta grobnica. Sve salve protivljenja i prozivanje veleizdajnicima stoički ćemo podnijeti i nastaviti sa započetim radom pa ako uspijemo doći do informacije o jednom nestalom, bit ćemo presretni. Svi koji su iskazali protivljenje našoj namjeri nisu čuli sadržaj, nego ih je zaslijepila forma, razgovor sa srpskim agresorom. I s ‘crnim vragom’ bismo razgovarali kada bismo imali vjeru da ćemo doći do traženih informacija. Da barem jednoj obitelji uspijemo donijeti smiraj i mogućnost da svomu sinu, kćeri, otcu, majci, bratu, sestri stavi cvijet na grob i zapali svijeću. Ne možemo osjetiti ono što oni osjećaju, ali ako samo zamislimo kako se osjećaju, poželjet ćemo da se nitko i nikada tako ne osjeća, to moramo razumjeti. Stoga ćemo nastaviti ono što smo započeli.«
U daljnjem svjedočenju Glavota posebno ističe da je hrvatski branitelj uvijek imao poštovanje prema svojoj Crkvi. »Znao je da je s njim. Crkva je uvijek na strani onih koji se bore za pravdu, istinu, svoju domovinu. Uvijek uz one koji krvare. Hrvatski branitelj ima povjerenja u Crkvu jer je zahvalna za žrtvu branitelja za dobro. Zahvalna je onima koji su se spremno oduprli zlu napada na domovinu u prošlosti i prepoznaju one koji Hrvatsku štetno usmjeruju u sadašnjosti«, zaključuje Glavota.
