U najavljenoj mirovinskoj reformi nezapaženo prolazi utvrđivanje tjelesnoga oštećenja i s njim vezano pravo na novčanu naknadu. Stoga se postavlja pitanje pripada li tjelesno oštećenje sustavu mirovinskoga osiguranja. Zakon načelno kaže da kod tjelesnoga oštećenja u osiguranika nastane gubitak, bitnije oštećenje ili znatnija onesposobljenost pojedinoga organa ili dijelova tijela, što otežava normalnu aktivnost organizama i zahtijeva veće napore u obavljanju životnih potreba, bez obzira na to uzrokuje li ili ne smanjenje ili gubitak radne sposobnosti. Pritom valja upozoriti da je naglasak na riječi »osiguranik«, a to znači da se odnosi samo na osobu koja je u radnom odnosu ili s njim izjednačenim radom. Prema tome iz prava na utvrđivanje činjenice nastanka ili postojanja tjelesnoga oštećenja isključene su osobe izvan osiguranja, kao npr. nezaposleni. Zato ni prava na novčanu naknadu nisu mogle ostvarivati osobe izvan radnoga odnosa, a po sadašnjem zakonu to je pravo još više suženo samo na osiguranike (samo zaposlene) kod kojih nastane tjelesno oštećenje kao posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti.
Vrste tjelesnih oštećenje i postotci tih oštećenja na temelju kojih se stječe pravo na naknadu utvrđeni su posebnim propisima (Uredba o metodologiji vještačenja – Narodne novine br. 67/17 i Lista tjelesnih oštećenja). Prema posljednjim statističkim podatcima Hrvatskoga zavoda za mirovinsko osiguranje »Statističke informacije« br. 3 od listopada 2018. u listopadu su isplaćene novčane naknade za tjelesno oštećenje, i to korisnicima mirovina ostvarenih po bivšem Zakonu o mirovinskom osiguranju koji se primjenjivao do 31. prosinca 1998. ukupno za 51 162 korisnika u prosječnoj visini naknade od 134,89 kn mjesečno, a kao samostalno pravo koje nije vezano uz mirovinu isplaćivalo se još 7439 novčanih naknada u prosječnoj visini od 124,72 kn mjesečno. Prema odredbama sadašnjega Zakona o mirovinskom osiguranju koji se primjenjuje od 1. siječnja 1999. pravom na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje koriste se samo 3124 korisnika u prosječnoj visini od 244,74 kn mjesečno, a samostalno kao samostalnim pravom (dakle nisu još u mirovini) koristi se 1913 korisnika primajući 197,74 kn, što je ukupno samo 5037 korisnika.
Do takvoga radikalnoga smanjenja broja korisnika novčanih naknada došlo je zbog činjenice da sadašnji zakon priznaje pravo na novčanu naknadu samo zbog ozljede na radu ili posljedica profesionalne bolesti, a ne više za druge ozljede.
Međutim, vezano uz tjelesna oštećenja, odnosno stupanj tih oštećenja, a neovisno o priznanju prava na novčanu naknadu, brojne su druge povlastice, koje se s protekom vremena mijenjaju ili proširuju, a neke i ukidaju, te su često vezane uz članstvo u pojedinim udrugama. To su pravo na povlašteno plaćanje RTV pristojba, posebne članske pogodnosti u Hrvatskom autoklubu, oslobađanje plaćanja troškova zdravstvene zaštite – participacije, prava na ortopedska pomagala, zaštita od otkaza, obveza zapošljavanja određenoga broja osoba s tjelesnim oštećenjem i porezne olakšice za poslodavca, pravo na staž u povećanom trajanju (slijepi, paraplegija, paraliza, gluhi i sl.). Nadalje, mogu se iskoristiti i određene potpore i naknade za uzdržavanje, stanovanje i obrazovanje. Osim tih prava posebne su pogodnosti od plaćanja boravišne pristojbe, oslobađanja od naknade za uporabu javnih cesta i cestarina te pravo na znak pristupačnosti s pravom na besplatno parkiranje. Prema Zakonu o porezu na dohodak mogu se iskoristiti i porezne olakšice, a posebice osobe sa 100-postotnim tjelesnim oštećenjem. Neka od te druge skupine prava često su se zloupotrebljavala, a osobito prva na oslobođenje od plaćanja carine, što je na sreću prestalo.
Takve pogodnosti za osobe s invaliditetom za svaku su pohvalu, ali je u praksi nažalost sve to često zlorabljeno, posebice kada je riječ o uvozu automobila bez carine, pravu na povlašteno parkiranje, pa i participaciji. Tako npr. postoji velik broj korisnika tih prava koji su lažnom dokumentacijom utvrdili određeni stupanj tjelesnoga oštećenja, posebice kada je riječ o zaposlenicima u mirovinskom i zdravstvenom osiguranju. O tome se u prošlosti dosta pisalo, posebice o činjenici da su se tim pravima koristili pretežito rukovodeći kadrovi, savjetnici, gotovo svi bivši direktori i načelnici služba te brojni liječnici, posebice članovi invalidskih komisija. Na povlastice za osobe s invaliditetom nisu bili imuni ni brojni drugi javni dužnosnici i političari. Kada su se u zanosu poštenja i pravednosti počeli praviti popisi lažnih korisnika, sve je neobjašnjivo zamrlo. Kao odgovor na pretjerano utvrđivanje tjelesnih oštećenja viđenijim osobama društvenoga, političkoga i upravno-administrativnoga područja, nudilo se »opravdanje« da je to posljedica njihove »bolje informiranosti« iako je zapravo bila riječ o zlouporabi položaja u hijerarhiji institucija. Najavljivale su se revizije i kaznili pojedinačni slučajevi samo da se primiri javnost, iako je trebalo provesti kompletnu reviziju. Zato bi povodom najavljene reforme mirovinskoga sustava bilo korisno da predlagač razmisli i predloži kvalitetnije odredbe o tjelesnom oštećenju, pa da čak i isključi taj mirovinski institut iz mirovinskoga zakona i prebaci ga u poseban zakon o pravima osoba s invaliditetom. Opravdanje se može naći u činjenici da zapadnoeuropski mirovinski sustavi ne poznaju pojam »tjelesno oštećenje«, nego prava invalida zaštićuju bolje drugim propisima te tako onemogućuju zloporabe.
