Znao sam da će do toga doći. Ali da će me Milan time »zveknuti« baš pred svima, »i njihovim i našima«, usred »trećeg poluvremena« nakon našeg »paranogometa«…
– Čuj, Vilko, a što ti misliš o ovom muškom moljenju na Trgu? I zašto ti ne ideš moliti s njima?
Poželjeh mu odgovoriti protupitanjem kako to da on, cinker starog sistema, zna sve i u novom sustavu, čak i to da ne idem na tu molitvu, ali… On je i tako samo bacio »žabicu«, pa nek se vadim pred Francom, Tomom, Debelim i Željcem, nedjeljnim vjernicima od kojih možda tko i kleči s krunicom na Trgu bana Jelačića.
– Nije to moj izričaj pobožnosti… Imam crkvu da tamo molim, ne treba mi baš središnji gradski trg da se tamo pokazujem, malo bih si ličio na onog farizeja pred carinikom… – krećem stidljivo, oprezno »k’o po jajcima«, ali brzo osjetim kako ljuske krckaju pa nastavljam žustrije: – A opet, imam veliku simpatiju za te odvažne muške molitelje koji se spremno izlažu ruglu, fotoobjektivima petparačkih portala i listova, kamerama… Zapravo mi se, negdje pod kožom, sviđa to kako se uistinu, mirno i dostojanstveno, »inate« onima koji misle da su glavni trgovi samo za lijeve udruge, »prajdove« i kojekakve manjinske »evente«. Nek’ malo vide da Trg pripada svima, da i drugih i »drugačijih« (u koje se toliko kunu i zazivaju ih) ima – itekoliko, a ne kao njih, nekoliko. Sviđa mi se kako »sniženi« klečanjem »dižu tlak« svima koji se boje tamjana; koji škrguću čak i kad »Vatreni« napune Jelačić plac; onima koji osjetljivo zadrhte i procvile kad začuju »Bojnu Čavoglave«, pjesmu kojom su nam s ove iste – zar je doista bila ista? – Hrvatske državne televizije uporno odgajali djecu ranih devedesetih puštajući tu pjesmu prvu nakon što bi sirene zatulile za zračnu ili opću opasnost, a onda još jednom čim bi se iz skloništa vraćali s djecom u naručju, da još jednom čuju domoljubnu budnicu. Priznajem, odgajali su i mene, a ono što mi je u toj pjesmi najviše imponiralo nije bio poklič s početka, za koji dotad nisam pravo ni znao, već životni branitelji – pjevači koji su me samim svojim izgledom uvjeravali da su spremni za dom i slobodu dati ne samo zube, već doista sve! – dosegoh krešendo, pa me opet obuze nesigurnost. – A opet, priznajem, ne bih se ugodno osjećao u toj molitvi na Trgu… Jer, ako će prkos i inat biti jedino što će me pokrenuti i uključiti u to, ne znam je li mi motiv prav, a duša čista…
– Inat, inat!… – zaneseno će Franc, glave uzdignute poput svoga velikog imenjaka iz Velikog Trgovišta. – E da znaš, odsad ću i ja na tu molitvu! Ak’ je moj stari u doba komunizma mogel kupovati »Glas Koncila« samo iz inata »drugovima«, a ja točno znam da je on nutra sam’ križaljku rješaval, onda mogu i ja iz inata ić’ molit’ na Jelačić plac!
Uspio sam se svladati da mu ne reknem da je baš mogao nastaviti i očevim stopama, a ne sad izmišljati nove inate…
