U Zagrebu je u adventu od glavnih figura toga razdoblja kao što su sv. Lucija, sv. Nikola i sam Božić iskrsnuo – Orašar. Nije poznato iz kojega se razloga upravo Orašar nameće za ukras božićnih blagdana. Orašar je u Zagreb, kako u kazalištu tako i izvan kazališta, nametnut u velikoj većini izloga, a u jednoj robnoj kući čak je prikazan u ljudskoj veličini. Za dane kada bi se u izlozima očekivao sv. Nikola, sv. Lucija i jaslice, nametanjem Orašara kao da se namjerno ili zlonamjerno briše pamćenje što je stvarni sadržaj velikih blagdana.
»Domaći za, strani uglavnom protiv«, bio bi kratak sažetak tko zna koje po redu inicijative u Hrvatskoj da trgovine ne rade nedjeljom. Najava križevačkoga KTC-a da će njihovi radnici ubuduće na taj dan ostati doma s obitelji ponovno je uzburkala duhove, tim više što, kako se pokazuje, ni kod trgovaca, koji su se donedavno protivili neradnoj nedjelji, često nema više tko raditi. Iselili su se i radnici i njihove obitelji, navodi Jolanda Rak-Šajn riječi člana uprave tvrtke »Pivac«. Da je situacija sve gora, potvrđuju i signali s konferencije sindikata i poslodavaca u trgovini. Martin Evačić, predsjednik HUP-ove udruge trgovine, rekao je da članice nemaju jedinstveno stajalište, no on kao predsjednik uprave NTL-a dijeli mišljenje da treba uvesti neradnu nedjelju, odnosno regulirati rad nedjeljom. »Ljudi nas napuštaju baš zbog toga što moraju raditi nedjeljom. Jedno od prvih pitanja na razgovoru za posao je hoće li raditi nedjeljom«, kaže Evačić. No kad rade svi drugi, teško se odvažiti na čin KTC-a, za koji kaže da je hrabar, ali ne zna koliko je i pametan dok svi drugi rade i 3-4 % nedjeljnog prometa često je prevaga k pozitivnom poslovanju. »Nitko nije za potpunu zabranu. Mislim da je dovoljno ostaviti 10 radnih nedjelja u godini po izboru svakog trgovca, a da ostale budu neradne. Fama je da nam turizam priječi da to uvedemo. U Austriji nakon 14 sati u subotu ništa ne radi, nedjeljom baš ništa, a turistički su pet puta jači od nas. A mi smo veći pape i od pape«, objašnjava, ističući da država pažljivo treba razmisliti o varijanti koju Ustavni sud ne će moći rušiti. Jedna od njih je i to da se ozakoni da se nedjelja radniku plati 500 % pa da se vidi kojemu bi se trgovcu taj rad isplatio.
Dragan Munjiza, glavni izvršni direktor »Lonije«, slaže se da država treba regulirati rad nedjeljom kako je to u Sloveniji ili Austriji. Loniji, kaže, odgovara i ograničenje rada nedjeljom po izboru, ali i totalna liberalizacija rada nedjeljom. No samo ako je u pitanju jednakopravnost svih subjekata u maloprodaji hrane. »Gdje ima volje, ima i načina, pa ako konzultiramo (prepišemo) zakon iz Slovenije ili Austrije, nema šanse da zakon padne na bilo kojoj instanci.«
Zvučan naslov »Je li 5500 učitelja ostalo bez posla zato što je 5500 razreda manje?« nadvio se ponad teksta u kojem piše bivša ministrica i ravnateljica VII. gimnazije Ljilja Vokić: »Treba li svakodnevna slika s malih ekrana o učiteljskom štrajku? Treba li štrajk uopće? Treba! Ali samo kao skretanje pozornosti na svoj status u društvu. Godine 1995. u hrvatskom školstvu bilo je 650 000 učenika, a 2019. 458 000 učenika. Broj nastavnika je isti ili je povećan. Pa kako je to moguće? Vrlo jednostavno. Jedan je ministar uzeo sebi za pomoćnika čelnika jednoga sindikata i napravio nešto što ovu državu košta milijune, a bespotrebno. U nastavnu normu uvršten je ponovno sat, odnosno čak dva sata razrednika kao da je to vrijedno 2 sata nastave. Uvrštena je dopunska i dodatna nastava iako za to ne treba posebna priprema. Tako nastavnik sa 16 sati nastave tjedno može primiti punu plaću. Pa u kojoj državi to ima? Ni u jednoj. U emisiji posvećenoj školstvu pomoćnik ministrice izjavljuje: U zadnjih 10-15 godina učenika u osnovnoj školi je 164 000 manje, te gotovo 5500 razreda manje po hrvatskom standardu. Je li 5500 ljudi ostalo bez posla? Nije! Razredi su negdje po devet učenika, što je dopustivo na otocima i gorskim školama, ali ne u Zagrebu, Puli i Osijeku. Pa koja to država može izdržati? Na 4 200 000 ljudi 68 000 uposlenih je u školstvu. Ova ili neka sljedeća vlada morat će to urediti u skladu s potrebama društva u kojem živimo. Stotine radnih mjesta u školama bespotrebne su, ali ipak se upošljavaju novi ljudi. Treba napraviti pravilnik po kojem će se znati jasna koncepcija rada što se tiče koeficijenata. Točno je da se zaostaje u odnosu na neke službe. Ne može biti i ne smije biti koeficijent jednak samo na temelju stručne spreme. E, to bi bila uistinu velika nepravda prema onima koji dobro rade i obavljaju svoj posao savjesno i odgovorno. Gospodin Grubišić, politički analitičar, u jednoj emisiji doslovce je rekao: ‘Ima učitelja koji zaslužuju 100 posto povećanje, ima i onih koji bi ostali na sadašnjoj plaći, ali i onih kojima bi plaća bila polovica od sadašnje. Da ne glumimo ni učitelje ni roditelje, svi znamo da je tako.’ A što se tiče traženja učiteljskog dostojanstva na ulici, dostojanstvo se ne stječe ni novcem ni ulicom. Učiteljsko dostojanstvo stječe se u razredu među svojim učenicima. I onda! Kako će nastavnik s dostojanstvom s ulice svom učeniku dati neopravdan sat ako zakasni pet minuta na sat. Položeno je oružje pred učenicima jer im u svakom trenutku mogu reći: Ni vas, profesore, nije bilo toliko i toliko sati. Učenik je predmet našeg interesa, našeg odnosa prema životu i radu. Učenika učimo učenjem i uvažavanjem. Znam da to svi znaju, ali zanemaruju. Da učitelji dobiju i tri puta veći koeficijent, oni koji ne vole djecu i rad u školi i dalje neće dobro raditi… Učiteljska nagrada je ono što smo postigli svojim radom uz plaću, koja treba biti primjerena radu, a ne nazočnosti u školi i razredu. Ima li odgovora na pitanje o 8500 maturanata koji kroz svoje obrazovanje nisu stekli znanje da polože maturu. Ima tu još pitanja na koje može odgovoriti i svaki učitelj i sindikalni čelnik. U Europi, a bome i u Americi i Kanadi, učiteljska norma je najmanje 24-26 sati. Hrvatska ima najnižu nastavnu normu i to treba ispraviti, a onda će novca biti za plaće i koeficijente. To je put u ‘Školu za život’.«
Svaki peti tinejdžer ili više od 80 posto mladih u dobi od 11 do 17 godina nedovoljno se bavi fizičkom aktivnošću, čime ugrožavaju svoje zdravlje i povećavaju izglede za razvoj pretilosti i kardiovaskularnih bolesti – upozorila je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO). Studija je, na temelju podataka prikupljenih među 1,6 milijuna tinejdžera iz 146 zemalja svijeta, otkrila da se više od 80 posto adolescenata u dobi između 11 i 17 godina ne pridržava preporuke WHO-a da se barem sat vremena dnevno bave nekom umjerenom fizičkom aktivnošću – kod svakoga petoga adolescenta nije evidentirana nikakva fizička aktivnost, koja je, poznato je, dobra za socijalno, fizičko i mentalno zdravlje, upozorava Fiona Bull, stručnjakinja na području aktivnosti i zdravlja te suautorica studije. Ona poziva kreatore politike iz cijeloga svijeta da »odmah djeluju na dobrobit zdravlja sadašnjih i budućih mladih generacija«. Po rezultatima studije djevojčice su manje aktivne od dječaka. Istraživanje je pokazalo da se 85 posto djevojčica i 78 posto dječaka obuhvaćenih istraživanjem ne bavi svakodnevno tjelovježbom.
