Luda siječanjska južina izvukla u šetnju i »srčane«, bez straha da će im zima stisnuti žile. U »trikraljskoj« šetnji eto i nas dvojice kraljeva: punac i ja koračamo kao da smo oslobodili Zagreb. Za svaki slučaj, i uz petnaest u hladu, i uz obećanje da ćemo u kafić čim mu bude hladno, stari Jura ima debeli šal, rukavice i vunenu kapu…
– Čuj, zete, nikad ne znaš kad će naletjeti ledeni val! U Švicarskoj još otkopavaju zarobljene ispod snježne lavine, u Francuskoj oluja odnosi živote, sve tu u susjedstvu! – uživa punac dok mu »sunčeko« grije leđa. – Nema ti ovo vrijeme više veze s klimom! To ga umjetno stvaraju »Ameri«, s nekim spravama koje tamo proizvode snijeg, ovdje južinu i sunce… A tek ovo, tko li ovo proizvodi?? – nenadano stari Jura sam sebe prekine, zastajući pred divovskim plakatom kojim neki trgovački centar poziva na siječanjsku rasprodaju. Eto narisanog muškarca natovarenog dućanskim vrećicama poput magarca, a prati ga, zapravo iz prvog plana, ljepotica s nekoliko vrećica i kapom s nečim nalik roščićima. – Vidi, zete, kako promiču vraga!
– Mislite na »vraga« nepotrebnog trošenja? – smijem se, dok u dnu plakata otkrivam naizgled prikrivene rečenice: »Zaželim. Ispunim.«
– Mislim na tog vraga kojeg vidim! – odrješit je punac. – Zar ti ne vidiš rogove na toj ženi? Čudim se da se još nisu javile te razne ženske udruge i pobunile se zbog vrijeđanja, diskriminacije! Zašto bi baš žena bila vrag?! Osim… ako se baš hoće promicati vraga, koji za spol i rod ne pita? Osim ako to baš i nije »rasprodaja rogova«!
– Hajde, punac, kakav vrag?? To joj je mašna na kapi, kakve se sad valjda nose… – primirujem pretplakatne tenzije. – Uostalom, mene kapa više podsjeća na mačku. Zar nije vaša generacija zgodnu ženu nazvala »dobrom mačkom«? Ma, nije to rasprodaja rogova, nego »rog na rasprodaji«! Vuku nas da dođemo kupiti staru i smrdljivu robu, koja će tek sad biti približno po cijeni koliko vrijedi! Samo po tome je to »vražja« rasprodaja!
– Ma nemoj! A zašto onda još i ovo? – poput najbržeg Johna Waynea, iz tajnog pretinca svoga debelog zimskog kaputa punac naglo izvuče dnevne novine, koje je, zlu ne trebalo, uzeo misleći kako ćemo od hladnoće završiti u kafiću. – Na, gledaj onda ovo, ti slijepac jedan!! – dreknu i gurne mi novine pod nos. Tu dvojbi nema: dvije djevojke koje se otimaju za »čarobnu vrećicu« nekog trgovačkog centra, ne samo da na glavama imaju rogove, već imaju i đavolski stisnute poglede. A do njih kočoperi se natpis »Dovedite se u napast«.
– Pa…, pun… – samo što novorođenački zamucah, krenu punac kao još nezabilježeni »uragan Jura«.
– Nemoj mi sada tu izmišljati i trabunjati! Sam vrag se tu promovira i reklamira! Ne samo da koristi dobre stare viceve o tome kako je žena »vrag koji će te na sve nagovoriti«, već se ruga i Svetom Otcu i onim najavama o promjenama u Otčenašu… Kako su samo točno našli izvuć’ taj dio o uvođenju u napast! To je vrag! Ma sve te trgovačke lance… Vidiš, ni to nije slučajno, zna se tko vucara kuglu na lancu! Ma, svima njima bi ja pričepio…
– Hajde, punac, manje straha i osvetničke strasti! – zabrinuh se da mu se žile ne stisnu i u sunčan dan (premda ih je meni svojim mislima već propisno stisnuo), pa se našalih: – Nemojte sad dokazati da bi trebalo mijenjati i onaj dio »otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim«…
– Ne razumijem?… – zastane moj dobri stari Jura.
– Pa ono, možda bi trebalo reći da nam otpusti puno više nego »kako mi otpuštamo dužnicima našim«? Jer, bude li nam otpuštao samo toliko…
– Možda svi završimo na rasprodaji rogova? – nasmija se punac od srca, pa smireno nastavismo ludu siječanjsku šetnju.
