Iako postoji realan rizik da se sagledavanjem političkih događanja koja su u postupku zapadne u zamku ispolitiziranih zaključaka, ipak je već sada moguće zapaziti nekoliko slabosti vladajućih i oporbe koje su došle na vidjelo tijekom aktualne saborske rasprave o prijedlogu izmjena Ustava i Ustavnoga zakona o Ustavnom sudu, koja se trebala odnositi isključivo na područje referenduma, ali se proširila i na pitanje pobačaja. Ne ulazeći sada u »trgovačke odnose« kojih ne nedostaje i kod prikupljanja potrebne dvotrećinske većine u Saboru, i ne ulazeći u poze koje samo pred kamerama zauzimaju pojedini zastupnici i stranke navodno lijevih i navodno desnih pozicija, postalo je razvidno koga i čega se većina stranaka zapravo boji.
Pravni stručnjaci koji su analizirali nove prijedloge promjena Ustava, to jest promjene Ustavnoga zakona o Ustavnom sudu, pokazali su da je s navodnim izlaženjem u susret građanima i mogućnostima da referendum postane dostupniji zapravo mnogo toga – otežano. Predložena procedura umnogome je posložena i pooštrena, a niz zaprjeka i zamki koje su stavljene pred buduće referendumske inicijative ne može umanjiti ni hvaljenje da je npr. potrebno prikupiti manji broj potpisa da bi se uopće pokrenuo referendum. Otežavanje procedure i destimuliranje demokratskih procesa pokazuje da se sadašnja vlast boji građanskih inicijativa i onih koji iza njih stoje. Jer, kada bi vlast bila sigurnija u svoje odluke i postupanja, s lakoćom bi mogla pojednostavniti i procedure za referendum.
Čini se da među vladajućima postoji još jedan, teže mjerljiv politički strah. Nije tajna da se posljednjih godina pojedine svjetske politike relativno lako služe i strankama i zakonodavnim sustavom u manjim zemljama kako bi ostvarivale svoje interese. Dovoljno je prisjetiti se slučaja nekoć hrvatske telekomunikacijske tvrtke, banaka, Agrokora, Ine… pa sve do nekih suvremenih inicijativa koje su bile vođene i ulicom, i zbog kojih su se mijenjali zakoni.
Možda nije prerano da se već sada preispita koliko je otežavanje održavanja referenduma zapravo strah od pokušaja destabilizacije države do koje bi moglo doći izvana. No već je sada sigurno da se svakim kompliciranjem procedure oko referenduma otežava domaćim dobronamjernim inicijativama sudjelovanje u demokratizaciji i hrvatskoga društva i politike koji se još nisu oslobodili svih utjecaja iz doba jednoumlja.
Gotovo sa sažaljenjem može se gledati i na one stranačke inicijative mahom lijevoga političkoga predznaka – osnažene i onima iz drugih stranaka koji na temu pobačaja dobivaju političke bodove – kojima je cilj preko teme referenduma promijeniti ustav pa da u njega u paketu uđe odredba o ženskom tzv. pravu na izbor, ili jasnije rečeno, o tzv. pravu na pobačaj. Zanimljiva je i strategija: u Ustav uvrstiti tzv. pravo na izbor, a onda uvjetovati da se ta odredba ne može mijenjati ničim, pa ni referendumom. Proteklih se dana hrvatska javnost naslušala tlapnja da to želi većina hrvatskih građana jer u Hrvatskoj živi više od 50 posto žena, što je argumentacijski promašaj kojemu bi se mogao nasmijati i naraštaj djece koja tek uče rješavati matematičke problemske zadatke. Promašaj, jer temeljna logika nalaže upitati na temelju čega se može zaključiti da se većina hrvatskih majka, baka i prabaka zauzima za pravo na pobačaj. Pokušajem mijenjanja Ustava pojedine političke inicijative pokazale su, osim trgovačkoga duha, i golemu slabost jer da su sigurne da većina građana pristaje uz tzv. pravo na pobačaj, dosad bi već sto puta mogle pokrenuti referendum o toj temi. No čak i one znaju da je za referendume kojima bi istinski cilj bilo opće dobro hrvatskoga društva treba, osim marljivosti, sredstava i raznih umijeća, imati i puno ljubavi – počevši prema najmanjima i najnezaštićenijima. Tužno je da su se na njih okomili baš uoči Božića.
