Većinu medija u Hrvatskoj prošlih su dana posebno zaintrigirali jedan crkveni službeni pohod, jedno fotografiranje i jedan bezobrazluk na vjerničkom skupu. Budući da su ta događanja mogla ostaviti nejasnoće i nedorečenosti u široj društvenoj javnosti, potreban je makar kratak osvrt na svaku od tih pojava.
Premda je Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije u utorak 2. travnja objavio priopćenje da je u Zagrebačku nadbiskupiju stigao u bratski pohod bivši predsjednik Poljske biskupske konferencije umirovljeni nadbiskup Jozef Michalik te da je taj bratski pohod bio programiran u dogovoru zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića i prefekta Kongregacije za biskupe kardinala Marca Quelleta, pojedini su mediji tu vijest tako interpretirali da korisnici medija nisu mogli doznati ni vjerodostojne podatke ni istinu. Najdalje je u bujnosti mašte otišao Večernji list u izdanju od srijede 3. travnja u tekstu koji bi tobože trebao biti novinski izvještaj i u popratnom komentaru. Ne ulazeći u pojedine tvrdnje iznesene u tim tekstovima, ostaje zapanjujuća i ozbiljnu novinarstvu posve neprimjerena odvažnost da se bez ikakvih argumenata ili ikakvih vjerodostojnih izvora kao pouzdani podatci iznose konstrukcije. Svaki novinar ima pravo na svoje mišljenje i na njegovo iznošenje, no ako je to mišljenje bez pokrića u relevantnim argumentima, onda je to podmetanje kukavičjega jaja medijskim potrošačima.
Više medija i više medijskih djelatnika javnost je dezinformiralo da je u Zagrebačku nadbiskupiju stigla »apostolska vizitacija«, premda je u priopćenju Tiskovnoga ureda Zagrebačke nadbiskupije precizno navedeno da je riječ o »bratskom pohodu«. Naime, u crkvenoj praksi ima više oblika i naravi vizitacija pa je za ispravno razumijevanje događanja potrebna preciznost, korektnost i poznavanje tematike o kojoj se želi javno iznositi. Pohod (latinski visitatio) dio je redovitoga crkvenoga života: tako svaki dekan svake godine pohodi župnike odnosno upravitelje župa na svom području, ili postoji kanonski pohod (visitatio kanonica) koji se vrši u određenim vremenskim razmacima te se u opširni zapisnik zapisuje zatečeno stanje župe ili koje druge crkvene ustanove, npr. sjemeništa, društva vjernika, redovničkih ustanova i slično. Zahvaljujući kanonskim pohodima, većina mjesta (župa) ima očuvane pisane tragove iz svoje drevne i novije prošlosti. Postoji također pohod metropolita sufraganskim biskupijama i slično – i sve je to dio redovitoga crkvenoga života. Postoje i izvanredni pohodi na raznim razinama kad za to postoje objektivni razlozi. Bitna razlika između apostolskoga (visitatio apostolica) i bratskoga (visitatio fraterna) pohoda u tome je što apostolskoga pohoditelja šalje osobno papa, a bratskoga pohoditelja može poslati više instanci Rimske kurije, uključujući i papu. Kad papa šalje apostolskoga pohoditelja, daje mu i velike ovlasti te on može donositi i donosi sasvim konkretne odluke. Bratski je pohoditelj bez ovlasti i poslan je čuti različite osobe koje djeluju u nekoj crkvenoj pravnoj osobi te na temelju njihova iskaza dati izvještaj tijelu ili poglavaru koji ga je poslao i ohrabruje pravnu osobu koju pohodi. Kako je navedeno u priopćenju Tiskovnoga ureda Zagrebačke nadbiskupije bratski pohod nadbiskupa Michalika imao je svrhu »dati potporu zagrebačkomu nadbiskupu, pomoćnim biskupima, svećenicima, redovnicima, redovnicama i posebice vjernicima laicima u provođenju obnove koju je pokrenula i zacrtala Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije«.
Preveliku pozornost nekih medija privuklo je manje ni više nego obično fotografiranje predsjednika SDP-a s katoličkim vjeroučiteljem. Taj čin sa zgražanjem i osudom primili su pojedini istaknuti članovi te političke stranke, kao i pojedini novinari, očito skloni duhu i stajalištima tih članova. Upravo je nezamislivo da bi u nekom demokratskom pluralnom društvu moglo biti uopće problematizirano banalno fotografiranje jednoga javnoga djelatnika s drugim javnim djelatnikom, pa bio to i vjeroučitelj. Više je nego šokantno da članovi političke stranke, koja se voli isticati kao demokratska, mogu tako sektaški i podcjenjivački misliti o vjeroučitelju, dakle zakonitom nastavniku u hrvatskom školskom sustavu. Takva reakcija na to benigno fotografiranje otkriva koliko je još uvijek neiskorijenjen staljinistički, dakle ekstremni komunistički odnos prema vjeri, vjerskoj pouci i nositeljima vjerske pouke, a to otkriva koliko su ta shvaćanja daleka i nespojiva s ikakvom demokracijom.
U normalnom društvu baš svako remećenje kakve tribine, bez obzira na njezin sadržaj ili predavača, mediji i javno mnijenje trebali bi tretirati kao nedopušteno remećenje, tj. kao incident, a dogodilo se da su upad i remećenje izlaganja na vjerničkom skupu u studentskoj dvorani, umjesto osude, doživjeli promociju. Svatko ima pravo na svoje mišljenje o svakoj osobi, ali nitko nema pravo gaziti slobodu ikoje osobe, pa ni one koja je izdržala zatvorsku kaznu koju je odredio ljudski nesavršeni sud. Stoga se nameće pitanje: Vraća li se to Hrvatska u najgrublji komunizam?
