Mnogim ljudima teško pada vrijeme samoizolacije i samoće. Neki »vrijeme« ubijaju dosadom, gubitkom živaca, neki nude razne zabave, a ima i onih koji se duhovno obnavljaju. Kao lijek samoći mogu biti nekadašnji pustinjaci. U prošlosti je živjelo mnogo pustinjaka. Utemeljitelj im je sveti Pavao prozvan pustinjakom. Za brdo se Karmel kaže da je od mnoštva pustinjaka »pustinja procvala«.
U Istri su živjela tri pustinjaka: biskup sveti Fior (+ 7. st.), benediktinac sveti Romuald (+ 1027.) i svrgnuti mađarski kralj Salamon (+ 1087.). Relikvije sve trojice čuvaju se u glavnom oltaru pulske katedrale. Pustinjaci nisu bili prisiljeni na pustinjački život, nego su ga izabrali. Što su radili u pustinji? Nije li takav život izgubljeno vrijeme, besmislen? Naprotiv! To je bila njihova karizma kojom su željeli pokazati kako je za život potrebno veoma malo, kako se ovaj život stapa s vječnim. I tako su postali nadahnuće onima kojima će život, zbog različitih okolnosti, nametnuti samoću.
Fior je bio iz Trevisa. Neko vrijeme biskup Opitergiuma, današnjega Oderza nedaleko od Pordenona. Željan naviještanja evanđelja poganima i mučeništva, biskupiju je predao đakonu i otišao. Tako je, čini se, na svom evangelizacijskom putu stigao u Istru i njezin glavni grad Pulu. Ondje je bio neko vrijeme biskup. U biskupiji je izbilo krivovjerje. Biskup nije uspio pomiriti duhove pa je išao na zavjetno hodočašće u Svetu Zemlju da isprosi mir. Prometne veze nisu bile kao danas. Nekoliko se godina nije uspio vratiti.
Za to su vrijeme kanonici izabrali drugoga biskupa. Kad se vratio, bio je iznenađen, ali ne i očajan. Mogao se vratiti u Italiju, gdje bi sigurno imao sva prava. Mogao je u Puli tražiti svoje zakonsko pravo. Ali svetci to drugačije vide. Radije se ponizno povukao u pustinju desetak kilometara od Pule na granici između ribarskoga sela Fažane i Betige (Vodnjana) i nastanio se u kolibici koju je izgradio svojim rukama. Ondje postoji i danas predio koji se po njemu zove Fioran. Prema predaji, ondje mu je ponekad đakon iz Pule donosio jelo da preživi. I ondje je crkveni dostojanstvenik činio pokoru i izgarao za uspostavu pravovjerja i mira među svećenicima i vjernicima u biskupiji.
Svetog Fiora spominje Himan nekadašnjega njegova blagdana. Spominje ga Statut grada Pule iz 14. st. Najočitiji su dokaz njegove svetosti relikvije položene u oltar pulske katedrale Bogorodice na nebo uznesene iz VI. stoljeća. Blagdan mu se slavio 17. veljače, vjerojatno na dan njegove smrti. U Istri ima i nekoliko njegovih crkava, a zaštitnik je župe Loborike nedaleko od Pule, gdje se štuje 27. listopada.
Drugi pustinjak u Istri je benediktinac sveti Romuald, rodom iz Ravene. On je u Istru stigao iz Italije 1001. godine i nastanio se u špilji na Limskom kanalu, 300-tinjak metara od benediktinskoga samostan iz 7. stoljeća. Romuald je plemićki sin. U mladosti je živio lakoumno i išao u lov. Kad je otac u dvoboju za pravdu ubio rođaka, po tadašnjem je običaju morao 40 dana u samostanu činiti strogu pokoru. Romuald, zabrinut za otčevu dušu, ušao je zajedno s otcem u samostan i činio pokoru. Ondje se kolebao između redovničkoga i laičkoga života. Ali mu se ukazao sveti biskup Apolinar koji je bio umro 440 godina ranije i uvjerio ga da prihvati redovnički život.
Romuald je onda ušao u benediktinski red. Ali je zbog strogosti života mijenjao samostane i uglavnom živio pustinjački. U Montecassinu se razbolio i čudesno ozdravio. Bio je »bič« feudalaca koji su ratovali zbog povećanja zemljišnih posjeda. Eto, kao i danas, vodila se bitka za bogatstvo! Utemeljio je reformirani ili stroži red benediktinaca u samostanu Campomandole pa se zovu kamaldoležani. Sotona ga je žestoko napadao.
U Istri se umjesto u samostanu nastanio u špilji. Njegov je život opisao sveti Petar Damijan, nadbiskup i kardinal u Ostiji kraj Rima. On kaže za Romualda da je napravio toliko čudesa da ih ne će opisivati. Na Limu je dobio milost mističnoga shvaćanja Svetoga pisma. Zbog ganuća je toliko plakao i često nije mogao slaviti misu.
Kad je porečki biskup čuo da će otići, zaprijetio je isključenjem iz Crkve svakoga tko bi mu pomogao. Ali Romuald je kao mistik znao kako će. Ukrcao se na lađu koja se ispred oluje sklonila u Limskom kanalu. I na njegovu zapovijed isplovili su po olujnom vremenu. U oluji se sve polomilo, mornari su preživjeli, uvjereni zaslugom svetoga Romualda. Kod njega su se školovali Gaudencije iz Osora i Ivan iz Trogira. Obojica su postali biskupi i proglašeni svetima. Po njegovu su primjeru u pustinju odlazili plemići, biskupi, svećenici, čak i mletački dužd Pietro Orseolo. U pustinji su, konačno, pronašli sebe. Sveti je Romuald umro 1027. godine u opatiji Val del Castro u Italiji. Blagdan mu je 7. veljače.
Treći je istarski pustinjak ugarski kralj Salamon. Vladao je od 1063. do 1074. U borbi za prijestolje svrgnuo ga je njegov bratučed Gejza I. Tada je nestao iz Mađarske. Neki su misli da je poginuo. U životnoj opasnosti pobjegao je u Istru, kojom je upravljao njemački car Fridrich IV. Car je za ženu imao Salamonovu sestru Juditu pa se na teritoriju šogora osjećao relativno sigurno. Umjesto borbe za prijestolje, preuzimanja neke službe u šogorovoj upravi, ili osvete, Salamon se odlučio za samotnički život. Prvo je živio nedaleko od Svetoga Petra u Šumi, gdje je bio i benediktinski samostan.
Kasnije je prešao živjeti k benediktincima u samostan svetoga Mihovila na Brdu. To je nešto južnije od današnjega Medicinskoga centra. I ondje je kao laik samozatajno obavljao najobičnije poslove. Umro je 1087. i pokopan je nedaleko od samostana u crkvi svetoga Klementa kojom su raspolagali benediktinci.
U Arheološkom muzeju Istre u Puli nalazi se njegova nadgrobna ploča na kojoj piše: »Ovdje počiva Salamon, Presvijetli kralj Panonije«. Benediktinski se samostan svetoga Mihovila u Puli utrnuo 1400. godine. Salamonove su relikvije tada prenesene i umetnute u oltar pulske katedrale. Salamon nije službeno proglašen svetim, ali je njegovo štovanje i polaganje relikvija u oltar dokaz njegove svetosti.
Svetci su vjernicima uzor i pomoć u svim životnim okolnostima.
