Mnogobrojni ekrani s kojima je na mnogim razinama isprepleten i obiteljski život ne moraju uvijek biti izvori otuđenja i sukoba među članovima obitelji. To je otkrila španjolska studija, koju je predstavio projekt »Obitelj i mediji«, rađena na 1800 španjolskih obitelji. No da bi odnos na relaciji djeca – tehnologija funkcionirao, treba mu dodati treću, roditeljsku dimenziju.
Spomenuta studija izrijekom napominje da se i pozitivne posljedice upotrebe novih tehnologija u kontekstu obiteljskoga života ne će javiti same od sebe. One moraju biti prepoznate, o njima se treba promišljati konkretno i, najvažnije, odnos roditelji – tehnologija – djeca mora biti temeljen na povjerenju. »Kada roditelj primijeti da je upotreba ekrana prešla mjeru, treba uvesti i neke oblike ‘detoksikacije’: ostaviti uređaje po strani i potaknuti na dijalog uživo, ostaviti mobitele ‘parkirane’ ispred sobe za vrijeme učenja…« Tri su vrste akcija koje roditelji kao »medijatori« između djece i tehnologije trebaju poduzeti. Prvi je korak kontroliranje aktivnosti djece na računalima, tabletima i drugim pametnim uređajima. Nakon toga potrebno je i neprestano praćenje u smislu da roditelj nađe vremena u danu kada će se i on angažirati oko onoga što dijete upija iz pametnih ekrana. Plodonosno bi u tom smislu bilo i poticati razgovore o onome na što su naišli u crtićima, videima ili surfajući internetom. Treći je korak uspostava »obiteljske digitalne kulture«, svojevrsnoga skupa pravila kojima će roditelji propisati pravila ponašanja s digitalnim uređajima, svojstvena pak okolnostima i kontekstu njihove obitelji. »Roditelji su svjesni da imaju esencijalnu ulogu u zaštiti svoje djece i ta se uloga tiče i prostora interneta. Učinkovito roditeljsko ‘medijatiziranje’ pomaže u odgoju odgovornih digitalnih korisnika«, zaključuje »Obitelj i mediji«.
