Moram li ispovjediti kršenje svojega korizmenoga obećanja i odluke? Pripada li to kategoriji lakoga ili teškoga grijeha?
»Izjeda me revnost za dom tvoj.« Kao da svim praktičnim vjernicima odzvanja taj poziv da barem u »jaka« liturgijska vremena, u koja ulazi i korizma, učine neki dodatan napor kako bi ostvarili duhovni rast i napredak. Zato i dajemo obećanja i donosimo odluke, posebno vezano uz korizmeno vrijeme kada želimo biti što bliže Kristovim patnjama, ali smo kao i Vi svjesni da ih uvijek ne održimo. Zato je dobro postaviti si pitanje zašto je do toga došlo, zašto smo u svojoj slabosti odustali od nekoga obećanja i odluke. No ne vjerujemo da je ta Vaša slabost ikomu naškodila, ali ju možete i ispovjediti nakon ispita savjesti, a potom se ponovno držati odluke koju ste donijeli. A redovita molitva i sudjelovanje na misama, post i djela milosrđa jamačno nam mogu vratiti duhovnu snagu kako bismo se držali svojih odluka i obećanja.
Bližimo se kraju korizme. Vidio sam fotografije umjetničkih instalacija koje se u ovom jakom liturgijskom vremenu postavljaju po austrijskim i njemačkim crkvama, poput primjerice velikoga džempera u prostoru svetišta jedne crkve. Je li to riječ o nekoj lokalnoj tradiciji? Ne čini mi se to baš liturgijski i prigodno…
Katehist
Pretpostavljamo da ste mislili na veliku »vestu« korizmene boje kojom je u katedrali sv. Stjepana u Beču prekriven oltar, a kojom je umjetnik Erwin Wurms, koristeći se simbolikom »korizmenoga rupca«, vjernike – dakako u dogovoru s katedralnim župnikom – htio pozvati na razmišljanje i molitvu. Katedralni župnik Toni Faber pojasnio je da se tom velikom vestom želi podsjetiti na »prioritet ljubavi prema bližnjemu koja grije« u doba prije Uskrsa. Osim te veste, Wurms je u katedrali postavio i različite deformirane skulpture kojima je, prema riječima župnika Fabera, htio pozvati vjernike da »razmisle o vlastitim ograničenjima« te služe kao »upozorenje na deformacije našega života« i potrebu da se upravo u ovo korizmeno pokorničko doba »oslobodimo od tih deformacija«. I u nekim su njemačkim crkvama umjetnici postavili instalacije. U jednoj crkvi u Saarbrückenu napravili su »Berlinski zid« od pojaseva za spašavanje (na brodu), a na vrhu zida je bodljikava žica kojom se dodatno želi vjernike upozoriti na migrantsku krizu. U katedrali u Kölnu nalazi se »izbjeglički brod« kao podsjetnik da trebamo pomoći ljudima u nevolji.
Živim sa starijom bolesnom majkom pa ne znam točno u kojem bih joj trenutku trebala pozvati svećenika za bolesničko pomazanje. Postoji li određeni uvjet kada se taj sakrament podjeljuje? I može li ga u smrtnoj opasnosti, kao i krštenje, podijeliti i laik?
Danijela
Ako ste praktična vjernica, vjerojatno ste i u svojoj župi čuli da Vaš župnik i župni vikar i u korizmeno doba posjećuju stare i bolesne, kako bi ih prije Uskrsa ispovjedili, a pri tome će onima koji to zatraže podijeliti i sakrament bolesničkoga pomazanja. Taj se sakrament podjeljuje bolesnima i nemoćnima, a »svetim pomazanjem bolesnika i molitvom svećenika cijela Crkva preporučuje bolesne trpećemu i proslavljenomu Gospodinu, da im olakša boli i da ih spasi, štoviše potiče ih da se slobodno sjedine s Kristovom mukom i smrću i tako pridonesu dobru Božjega naroda«, piše Katekizam Katoličke Crkve (br. 1499), koji u broju 1514 pojašnjava da taj sakrament nije »samo za one koji se nalaze u skrajnjoj životnoj pogibelji«, nego je »prikladno vrijeme za njegovo primanje netom se vjernik zbog bolesti ili starosti nalazi na početku smrtne pogibelji« te se može »ponoviti ako bolesnik po primljenoj pomasti prizdravi, a onda nastupi druga teška bolest« (br. 1515), a »samo su svećenici (biskupi i prezbiteri) djelitelji bolesničke pomasti« (br. 1516).
