Župe se u današnje vrijeme ne osnivaju tako često, a u jednoj od »mlađih« biskupija – Gospićko-senjskoj – iz duhovne je Crkve izrasla i ona materijalna. Među drevnim i starim crkvenim institucijama na tom području Ličkoga Pounja uz gornji tok rijeke Une do granice s Bosnom i Hercegovinom župa u Donjem Lapcu u Udbinskom dekanatu ponovno je osnovana 2016. godine s titularom sv. Ivanom Pavlom II. na temeljima nekadašnje župe i crkve koja je u 16. stoljeću bila srušena. Budući da u Donjem Lapcu nema tradicionalnoga katoličkoga življa – jer su Hrvati protjerani u Drugom svjetskom ratu – katolička vjera počela je ponovno nicati i dozrijevati dolaskom prognanika iz Bosne i Hercegovine sredinom devedesetih. Danas u Donjem Lapcu – u lijepu prirodnom ambijentu planine Plješivice i rijeke Une – živi 250 Hrvata katolika, a prema procjenama cijelo područje Donjega Lapca sa 17 okolnih sela ima oko 1800 stanovnika, pretežno srpske nacionalnosti.
Kako se vjera živi u mjestu u kojem su Hrvati i katolici vjerska i nacionalna manjina i gdje su natpisi dvojezični na ćiriličnom i latiničnom pismu – najbolje zna župnik donjolapačke župe 32-godišnji Dino Rupčić, rodom iz primorskoga mjesta Svetoga Jurja kod Senja, koji je nakon školovanja u Zadru i Rijeci bio četiri godine župni vikar u Ogulinu do imenovanja lapačkim župnikom 2015. godine. »Doći iz Ogulina i dinamične i vitalne sredine u ovaj misijski kraj, rubni, pogranični dio biskupije, za mene je bilo iznenađenje – ne samo zato što je trebalo dovršavati gradnju crkve, nego i učiti vjernike na svakodnevnu misu, na sakramentale i sakramentalni život. Bilo je to za mene kao mladoga svećenika izazov, ali na tragu riječi popa Marka Mesića ‘treba pojti u Liku’ stigao sam s pitanjem što ovdašnjemu narodu mogu ponuditi kao svećenik. Brzo mi je došao odgovor, sjetio sam se da Crkvu ne vodi svećenik, nego Bog i Duh Sveti, pa sam svoje putove prepustio Gospodinu. Došao sam s velikom ljubavlju služiti i biti pastir duša«, svjedoči župnik Rupčić, koji je prije izgradnje župne crkve i kuće živio u garsonijeri, a misu je služio u prostoru dječjega vrtića.
Gradnja crkve počela je u svibnju 2015. i završena je već za godinu dana, a za mnogobrojne je vjernike dan posvete crkve 8. listopada 2016. bilo i veliko iznenađenje budući da nisu očekivali da će u Donjem Lapcu biti ustanovljena župa odvajanjem od župe Boričevac, a to je postignuto upornošću dvojice biskupa – aktivnoga Zdenka Križića i umirovljenoga Mile Bogovića. Župnik pohvaljuje svoje vjernike i suradnike koji su – kako kaže – unatoč nevelikim primanjima sudjelovali u svakom segmentu izgradnje materijalne crkve: u darovima kojima je izrađen luster, postaje križnoga puta, kipovi, liturgijsko posuđe i ruho… »Bez obzira što smo u Lapcu krenuli ispočetka, u ovdašnjim je ljudima bio žižak i svjetlo vjere – one iz Kraljeve Sutjeske, Kaknja, Vareša, Slavonije… Imali su temelje, na kojima smo pastoralno nadograđivali kako bi jačao duh vjere budući da na ovom području nema običajne tradicije i ona tek nastaje«, kaže župnik Rupčić, koji se vodi načelom da vlastito treba voljeti, a tuđe poštovati.
Iako u nekim segmentima život u Lici, posebno u njezinim rubnim dijelovima, može djelovati besperspektivno, župnik i njegovi vjernici gledaju pozitivno u budućnost, a sanjaju da Donji Lapac – kao mjesto u blizini Udbine i na putu prema moru – postane hodočasničko mjesto i svetište svetoga pape Ivana Pavla II. »Iako može djelovati da je ovdje tuga i nevolja, jad i čemer, nije tu samo ljepota prirode i mir, nego i ono nešto u čovjeku. Kada mi dođe teško podnositi udaljenost, osjećaj samoće i izoliranosti, nedostupnosti većega centra – podsjetim se što u mojim vjernicima ima pozitivnoga i dobroga, čime me oni mogu iznova obogatiti. To je pokretač i da vjernici tako nisu u meni gledali dobro i ja u njima, bojim se da bismo teško izdržali ijedan dan«, govori župnik Rupčić.
Njemu je uz župu sv. Ivana Pavla II. u Donjem Lapcu i tamošnjih stotinjak obitelji povjerena i briga za dva katolika u susjednoj župi Boričevac, tamošnju filijalu Srb sa 55 vjernika te još jednu župu Gospićko-senjske biskupije, sada na teritoriju Bosne i Hercegovine – župu Zavalje kraj Bihaća. Tako svake nedjelje prijeđe 150 kilometara da bi slavio mise na tri mjesta, a područje njegova rada rasprostranjeno je u dvije države i dva dekanata: Udbinskom i Slunjskom.
Župa sv. Ivana Pavla II. već je sada postaja koju za blagdan njihova nebeskoga zaštitnika sv. Ivana Pavla II. posjećuju vjernici okolnih župa, a u pripremama sudjeluje i Slađana Vidaković Kovačević (46), tajnica župnoga pastoralnoga vijeća, koja vodi i župne knjige. Zaposlena je u Poreznoj upravi, a ustanovljenje župe i izgradnju crkvu jedva je dočekala te svjedoči – sa suzama radosnicama u očima – kako su im nakon dvadeset godina molitve bile napokon uslišane. Rodom je iz Petrijevaca, a 1996. godine zajedno sa suprugom doselila se u Donji Lapac, gdje su se zaposlili. »Dolaskom župnika Rupčića duhovno smo nagrađeni i obogaćeni: uvedene su dnevne mise, imamo u došašću mise zornice, euharistijsko klanjanje četvrtkom, pričest pod obje prilike, organiziraju se procesije za Tijelovo i Cvjetnicu… Ponosno možemo hodati i svjedočiti svoju vjeru, sve ovo što je pokrenuto raduje nas i zahvalni smo za to jer smo prije bili zatvoreni kao mala zajednica u pretkršćanska vremena. Osjećali smo se duhovno siromašno jer smo u matičnim župama imali sve duhovne blagodati, a ovdje su nam nedostajali duhovni sadržaji.«
»Sve svoje talente imamo priliku pokazati u župi«, napominje vijećnica Vidaković Kovačević i ističe da se osobnim angažmanom, odricanjem i žrtvom župnika, ali i ostalih vjernika, župa ujedinila i trgnula iz duhovne lijenosti… Tako su sada u župi organizirani čitači, ministranti, spremači crkve, radi se s krizmanicima, a »pozitivan šok« vidljiv je i priređivanjem duhovnih obnova u župi, u prosjeku svakoga drugoga mjeseca uz veće blagdane kada u Donji Lapac dolaze propovjednici. Mnogi se vjernici sjećaju prve duhovne obnove u zimu 2015. godine na temperaturi od -20 Celzijevih stupnjeva, a ustanovljena je i tradicija procesija. Posljednja je bila ona na Tijelovo koju je ove godine vodio tajnik apostolske nuncijature u Republici Hrvatskoj mons. Janusz Stanislaw Blachowiak. Govoreći o svojim župljanima, župnik Rupčić spominje da ima 7-8 potrebitih obitelji koje primaju pomoć Caritasa, većinom su to umirovljenici s niskim primanjima, a na kućnu adresu dobivaju paket s hranom od biskupijskoga Caritasa.
Nedjeljom se u Donjem Lapcu u lijepo uređenoj novoj župnoj crkvi na jednoj misi okupi 60-70 vjernika, no nisu oduvijek imali adekvatan prostor – nedjeljne i blagdanske mise slavljene su u srednjoj školi, osnovnoj školi, pa vrtiću… Sve te faze prošao je i mežnjar Franjo Marić (72), rodom iz Kraljeve Sutjeske, koji je svoj put izbjeglištva nakon Domovinskoga rata završio u Donjem Lapcu. Gotovo svaki dan otvara i zatvara crkvu, sudjeluje na misnim slavljima, a zajedno s drugim suradnicima uređuje i okoliš crkve. »Kada smo se selili za slavljenje mise iz prostora u prostor, stvari za liturgiju prevozio sam u tačkama, bilo je glomaznih predmeta i sve je to trebalo prenijeti. Volim pomagati, sakristanska me služba relaksira i vrlo smo zadovoljni što sada imamo svoju crkvu – iako misa vrijedi gdje god se služi. Ovo što sada imamo je nezamislivo i zato smo se svi angažirali oko naše župe i crkve«, govori Marić, koji je sakristan bio i u Kraljevi Sutjesci, a u Donjem Lapcu živi u stanu koji mu je dodijelila Republika Hrvatska. Prognanike se tako smještalo u kuće i stanove u Donjem Lapcu koje je država preko svoje agencije otkupljivala od ranijih vlasnika i dopustila useljavanje, a kuće su darovane i hrvatskim braniteljima…
Detaljan pregled društvenoga, ali i župnoga života ima predstavnik hrvatske nacionalne samoupravne manjine Miro Tomić (50), koji kaže da općina Donji Lapac ima 18 naselja, ali hrvatski živalj pretežito živi u samom mjestu. »Na popisu nas ima više, po prebivalištu manje – neki su u posljednje vrijeme otišli trbuhom za kruhom u Njemačku, ali su tu još uvijek prijavljeni. No prema broju učenika u osam razreda osnovne škole broj je stabilan – uvijek je oko 100 i varira između 85 i 100 otkad smo se doselili prije 24 godine. Ljudi većinom rade u državnim institucijama. Iako se ranije pokušavalo s razvojem drvne industrije, to nije uspjelo, a nekadašnja je pilana zapošljavala davnih godina 2500 ljudi. Hrvatsku kulturu i vjerske i nacionalne običaje širimo i u KUD-u »Kraljica Jelena« osnovanu 1997. i nazvanu prema posljednjoj bosanskoj kraljici Katarini Kotromanić. Gajimo svoj folklor, imamo igre Slavonije i Like, nosimo nošnju Kraljeve Sutjeske«, govori Tomić, koji je bio predsjednik Organizacijskoga odbora za izgradnju crkve. Ističe dobru suradnju između općine i župe budući da je i nova župna crkva izgrađena na općinskom zemljištu koje je bilo namijenjeno za društvene aktivnosti.
Ministrant Matija Kristić (14) dio je skupine od desetak osnovnoškolaca koji drže do liturgije u lapačkoj župnoj crkvi, a govori kako se za srednju školu većinom ide u Korenicu, Gospić ili Zagreb. »U razredu smo miješani, ali svatko ima svoj vjeronauk – župnik Dino nam je i školski vjeroučitelj i župni kateheta. Pomažem župniku, naučio nas je mnogo toga vezano uz liturgiju, imamo i kadionicu, a idem s njime i na nedjeljnu misu na Zavalje.«
Tradicijska potplješivička župa, nekada na hrvatskom teritoriju, ali od Drugoga svjetskoga rata pripojena Bosni i Hercegovini, u svakom je desetljeću bila suočena s izazovima i mukama, no to je jačalo vjeru tamošnjega stanovništva.
Ovih se dana suočavaju s prisutnošću migranata, tek dva kilometra od župne crkve sv. Franje Asiškoga u blizini Bihaća planira se izgradnja migracijskoga centra za više tisuća ljudi. Prošli su kroz tegobe Domovinskoga rata sa stradanjem stanovništva i imovine, a prije šest godina ubijen je njihov domaći sin i župnik Mile Ivančić… To je područje bilo otuđivano i prisvajano, posljednji put 1947. izdvajanjem iz Hrvatske i pripajanjem BiH, s čime se Zavaljčani do danas ne mogu pomiriti. Oni se smatraju Ličanima i znaju gdje su linije koje su prije jasno odvajale lički dio od bosanskoga. Ipak, župa sv. Franje Asiškoga sa 80 obitelji i 117 stanovnika pripada hrvatskoj Gospićko-senjskoj biskupiji, a osim Zavalja njoj pripadaju i okolna mjesta Veliki i Mali Skočaj, Međudražje, Veliki i Mali Baljevac, Vučjak.
Sakristan u Zavalju od 1982. godine je Marko Veljača (53), čiji je cijeli život vezan uz Crkvu, pa kao dobar poznavatelj župne povijesti pripovijeda kako je nekada župa Zavalje imala 3400 vjernika. »To je bilo 1935. godine, no u Drugom svjetskom ratu gubi se velik broj stanovnika, stradalo je oko 460 osoba. Pedesetih se godina nastavlja iseljavanje, a šezdesetih godina iseljavaju se Mali i Veliki Baljevac zbog izgradnje vojnoga aerodroma Željave, pa je 800-tinjak ljudi bilo isplaćeno te su se odselili. Tako je 1975., kada je na župu došao Josip Caha, bilo oko 1000 stanovnika i on je svojom aktivnošću pokrenuo duhovnu i materijalnu obnovu. Tijekom Domovinskoga rata četiri smo godine živjeli bez struje i bez župnika, o nama su brigu vodili fratri iz Bihaća, a onda smo 1997. pohodili biskupa Antona Tamaruta u Rijeci i zamolili ga da nam pošalje župnika u Zavalje jer je naše mjesto dalo više svećenika te je tu poslan domaći sin Mile Ivančić«, pripovijeda Veljača.
U spaljenom i porušenom mjestu počelo se s obnovom, na mjestu razorene crkve izrađena je nova, čemu je najviše pridonio župnik Ivančić, kojega su 2013. godine trojica mladića ubila u župnoj novouređenoj kući. Na tom mjestu danas stoji spomenploča, a on je pokopan na mjesnom groblju pokraj svojih roditelja. »Tada je zavaljska župa opet bila na koljenima, tuga i jad u tim našim malim selima bila je još izraženija zbog takvoga zločina… Zahvalni smo sadašnjemu župniku Dini Rupčiću što se i u ovim sadašnjim teškim vremenima možemo osloniti na njega, on nam redovito svake nedjelje dođe služiti misu. Trenutačno je u župi Zavalje četvero djece, ostalo je sve starije stanovništvo«, napominje sakristan Veljača, koji se bavi poljoprivredom. Spominje i druge sakralne objekte koji su na području župe. To su kapela sv. Ilije na iseljenom mjestu Baljevcu, kapela Gospe Lurdske u Velikom Skočaju te kapela sv. Križa na groblju.
Zavaljčane zastupaju Bošnjaci koji se izjašnjavaju kao Hrvati, napominje Stjepan Blagović, koji se nakon studija u Zagrebu vratio u Zavalje kako bi održao život na tom području. Bio je zaposlen u Bihaću, sada je u mirovini. »Poslije Domovinskoga rata došlo je bošnjačko stanovništvo koje je ovdje napravilo vikendice. Napušteno je oko trećina svih kuća. Crkva je ovdje bila oduvijek, a od 1838. godine bila je ovdje prva škola na području Bihaća budući da je Zavalje pripadalo Austro-Ugarskoj. Danas nema škole, djece idu u školu u Bihać, nekadašnji dućan i pošta isto su zatvoreni, samo je crkva još uvijek tu«, govori Blagović, koji svjedoči i da su tijekom četiri mjeseca s prijelaza iz 1994. na 1995. godinu morali izbjeći u Bihać.
U Zavalju se tradicijski pjeva, a predvoditeljica pjevanja je Dragica Keča (74), koja se sjeća da se u prošlosti pješice dolazilo u crkvu iz svih okolnih mjesta. »Bilo je lijepo i radosno, bili su to veliki skupovi. Bilo je to vrijeme kada su još sela hranila gradove, sada mi je teško gledati kako sela propadaju – sve je obrnuto, svi odlaze u gradove, a nitko ne ostaje na zemlji. Prije je u Zavalju crkva bila puna vjernika, pjevali smo na koru, bilo je mnogo pjevača, a sada nas nekoliko žena predvodi pjevanje jer želimo zadržati te stare napjeve i našu tradiciju, ali i vjeru«, govori o župi koja nije dopustila da je se stavi »sa strane« – iako je malobrojna i rubna. Tomu su zasigurno pridonijeli i svi oni rodom iz Zavalja koji više nisu u župi, ali se tijekom ljeta za svetkovinu Velike Gospe koja je suzaštitnica župe okupljaju na rodnoj grudi…
