Javno podizanje svijesti i crkveno opredjeljivanje, križni putovi po gradskim ulicama i međunarodne konferencije s društvenim odjekom, duhovne obnove za osobe ranjene pobačajem i studiozne publikacije za obranu života – postaje teško već i pobrojiti sve grane koje su u 10 godine izrasle na stablu zvanu »40 dana za život«. Plodovi koji na tim granama niču nesumnjivo su brojni i živi – bilo da se radi o spašenim dječjim životima, oživljavanju crkvenoga zajedništva ili živim raspravama koje inicijativa svakom kampanjom obnavlja. No što je u njihovu korijenu? Nazor ili nadahnuće, rana ili radost?
Bilo bi jednako neodgovorno to pitanje zanemariti koliko i na njega odgovoriti izvana, ne dopustivši »zaživotnomu« korijenu da sam progovori. Upravo iz toga razloga odgovore na spomenuta pitanja potražili smo ondje gdje je sve zapravo poniklo: ispred zagrebačkih bolnica u Vinogradskoj i Petrovoj ulici. U trenutačnom gradilišnom ozračju obiju klinika na korizmeni smo petak zatekli moliteljice triju naraštaja, koje marijansko poslanje pokreta za život doživljavaju na tri različita načina.
Borba bez osvrtanja
»Ovdje sam da molim za nerođene, da spriječim nepravdu koja se događa najmanjima«, pripovijeda nam srčano Ema Posavčević, sedamnaestogodišnja Slavonka koja u Zagrebu pohađa srednju školu.
Ema Posavčević: »Nije dovoljno da samo molimo s Marijom ili molimo po Mariji, nego i da budemo Marija. Marija ispred bolnice«Ona svoju prisutnost pred Klinikom za ženske bolesti i porode vidi kao – borbu. »Mislim da je licemjerno boriti se protiv ratova i gladi od kojih stradavaju djeca, a istodobno zanemarivati ubijanje djece u majčinoj utrobi.« Budući da joj je i otac otprije angažiran u molitvenoj inicijativi u Novoj Gradiški, njezino se ovogodišnje pridruženje molitvi zasigurno ne može pripisati mladenačkomu buntu. No daleko je ono od linije manjega otpora. »Moji vršnjaci znaju da idem u crkvu i već sam zbog toga etiketirana kao ‘pobožna’. Ali idem do kraja. Ne mogu u ovome biti napola.« Razlog za to stane u riječ koja će se i u ostalim razgovorima pojavljivati češće nego Bog: Gospodin. A poticaj koji je od njega naslutila sugovornica naziva »intervencijom« – iskustvom dovoljno jakim da više i ne gleda koliko je molitva »košta«. »Dovoljno je da čovjek zagovara nešto drukčije od svojega liberalnoga okruženja pa da ispadne čudan. No ‘lude svijeta izabra Bog’. Ima stresa, ima ružnih pogleda i dobacivanja, ali svaki put bude i nešto lijepo. Smiješak, pozdrav, uključivanje u molitvu. Nisam sama, tu je Crkva, tu je zajednica.«
Marija ispred bolnice
Zajednicu o kojoj govori čine članovi inicijative, koje ove godine na molitvu sabire poruka obraćenja i oprosta. »Najveće čudo koje imamo u Crkvi jest ispovijed. Novo obećanje koje Bogu dajemo, novi početak koji on nama daje – to je najviše što uopće možemo tražiti. I to je osobito važno kada govorimo o pobačaju. Jer pobačaj ne ranjava samo dijete, nego i majku i sve one koji u njemu sudjeluju. A Bog ih sve ljubi, svima želi život u punini. Svatko pred njim ima dostojanstvo.« Upravo je ugroženo dostojanstvo žene važnijim dijelom njezine motivacije za molitvu. »Ne poznajem ni jednu ženu koja je pobacila. Ali čujem kako se u javnosti govori o spolnosti i vidim kako se iskrivljuje slika ženstvenosti. Sloboda se predstavlja kao samodostatnost, život bez svega što je svojstveno ženi: da voli, da daje život, da služi. Time se žene više ponižavaju nego što se oslobađaju.« Primjećujući koliko je takva ideja kobna za njezine vršnjakinje, Ema Posavčević suprotstavlja joj primjer Djevice Marije, s kojom gaji blizak odnos. »Nije dovoljno da samo molimo s Marijom ili molimo po Mariji, nego i da budemo Marija. Marija ispred bolnice.«
Služba nježnosti
Đurđica Kuvač: »Kakav je to izbor ako se bira između ‘ubij’ i ‘ne ubij’? Kakva je to sloboda koja pritišće, primorava, ugrožava? Kakva je to karijera zbog koje vrijedi odbaciti ono za što je ženino tijelo stvoreno?«»Ovdje sam jer sam dijete Božje pa ne mogu ne služiti onomu što je Božje. A ni Bog ne može odvratiti pogled od svoje djece, pa čak ni od one koja mu služe samo nakanom, mišlju, molitvom«, priznaje Đurđica Kuvač, 33-godišnja moliteljica ispred KBC-a »Sestre milosrdnice«. Težina njezina svjedočanstva objasnit će zašto svoju moliteljsku prisutnost promatra kao službu nježnosti. »Imam jedno dijete na zemlji, još šestero na nebu. A sve sam ih držala u rukama. To su sada Božja djeca. Ne znam zašto mi se to moralo dogoditi. Mislila sam: možda Bogu trebam za štogod drugo. Ali on me izliječio – u sakramentima, u molitvi, u prihvaćanju. Nitko mi to ne može opovrgnuti. Moje dijete čudesno je rođeno. Po kliničkoj slici ne bih uopće trebala moći iznijeti trudnoću do kraja. Kroz malene se Bog objavljuje, njih uzvisuje, po njima se proslavlja.«
Strah otklanja strah
Lako je u tim riječima prepoznati hvalospjev Djevice Marije, čijom se malenošću Đurđica Kuvač već dvije godine nadahnjuje i u molitvi pred bolnicom. »Znam moliti baš djetinje molitve: da Bog pošalje anđele u mračne bolničke hodnike: da oni tješe žene koje idu na pobačaj, da obrate one koji ih na pobačaj prisiljavaju, da spriječe one koji pobačaj izvršavaju.« No sugovornica ističe i osobitu snagu javnih molitvenih bdjenja. »Ovdje se očituje moć zajedništva, veličina nakane, zalaganje srca. Strah Božji koji otklanja ljudske strahove. I to je velika snaga inicijative. Jer oko nas je mnogo straha i neznanja, a malo potpore kada nadođu pritisci i potrebe.« Uzrok tomu sugovornica pronalazi i u manjkavostima suvremenoga poimanja slobode, izbora, poziva… »Kakav je to izbor ako se bira između ‘ubij’ i ‘ne ubij’? Kakva je to sloboda koja pritišće, primorava, ugrožava? Kakva je to karijera zbog koje vrijedi odbaciti ono za što je ženino tijelo stvoreno?«
»Gospina peta«
Sloboda je Božja zamisao, zaključuje sugovornica. A slično o vremenu misli 70-godišnja moliteljica ispred bolnice u Vinogradskoj Mara Glogović. »Ovdje provedem otprilike osam sati tjedno. No to vrijeme nije moje vrijeme. To je Božje vrijeme. On mi ga je dao da radim. Da molim za nerođene, ali i za sve koji ovuda prolaze: da im daruje izlječenje, obraćenje, potomstvo, smisao.« Da taj tihi rad s ulaskom u mirovinu i dolaskom unuka ne prestaje, nego samo raste, smatra i njezina sumoliteljica Biserka Vitez, koja nam živo opisuje i svoju »radnu« svakidašnjicu. »Ljudi nam ovdje znaju prigovarati, dovikivati, pljuvati i izrugivati nas. Ali mi im uzvraćamo u tišini. Mi smo Gospina peta koja gazi Sotonu blagoslivljanjem – jer on na sve drugo likuje.« Unatoč »silovitoj« naravi toga marijanskoga apostolata, Mara Glogović – majka jednoga od predvodnika pokreta za život u Hrvatskoj, o. Marka Glogovića – u njemu vidi sve suprotno od sile. »Ne smijemo osuđivati ljude koji čine pobačaje. Bog je taj koji u njima plače pod našom osudom i našim udarcima. Ali istinu treba prenijeti. Mnogi je nisu svjesni jer mnogo je prikrivanja, od ‘skupine stanica’ do ‘abortusa’…« No kako reći tu istinu? To nije pitanje samo za molitelje pokreta za život, nego i za vjernike čitave Crkve. Nije ipak čudno što njegovu djetinju jednostavnost najbolje poznaju upravo borci za nerođene. »Imati uvijek pred sobom dijete Isusa. I ići s njim – koračić po koračić.«
»40 dana za život« – molitva koja spašava tijela i duše
Već se deset godina molitvena inicijativa »40 dana za život« udruge »Hrvatska za Život« molitvom i postom, miroljubivim bdjenjem i podizanjem svijesti mjesne zajednice bori za one koji glasa nemaju – nerođenu djecu, ali i za majke koje ih nose pod srcem. I više nego 35 gradova u koje se inicijativa iz Zagreba proširila znakom je uspjeha molitelja 150 spašenih nerođenih života, koji su urodili i brojnim osobnim i obiteljskim obraćenjima.
