Gotovo u svim kulturama postoje uzrečice s istom porukom: rodbina nam je onakva kakvu nam je Bog dao, a prijatelji onakvi kakve izaberemo i steknemo. Ali i oni nas! Stoga je otkad je čovjeka tema prijatelja i prijateljstva kao rijetko koja nezaobilazna, prisutna i važna među ljudima. Poglavito se ističe u svetim knjigama svih velikih religija.
Samim time što je Bog poslao svoga Sina među ljude uz sve posljedice, on se pokazao najvećim prijateljem ljudi. Kao što crkveni oci prvih kršćanskih stoljeća znaju reći, Isus je dao prijateljstvu tjelesno lice. Pravoga prijatelja oslikava kao onoga koji čak dopušta da mu smeta nasrtljivi prijatelj. Toliko je ljudi iz Isusova javnoga djelovanja s kojima je, uz ono što je bio svima, dodatno bio izniman prijatelj. Volio je jednoga mladoga bogatoga čovjeka bez obzira što nije bio savršen. Nježno je ljubio Lazara i njegove dvije sestre, ne zna se od njih troje koga više! Imao je apostole, prijatelje koji su s njime dijelili egzistenciju, ali jedan od njih nikad mu nije postao prijateljem.
Tip nedvojbenoga i vrhunskoga prijateljstva je Isusova blizina s apostolom Ivanom. On mu je ostao vjeran do križa, njemu je nakon smrti povjerio svoju majku, a njega njoj. Jednostavno, iz svih tih Isusovih postupaka i odnosa izvire nesaglediva važnost i primjer iskrena, vjerna i nesalomiva prijateljstva.
Za čovjeka usmjerena prema vrlinama iz toga se rađa još jedan vid prijateljstva. Oni koje je Gospodin odabrao za svoje prijatelje ne mogu a da se ne osjećaju povezano međusobnim prijateljstvom. Dakako ne bez nesporazuma, jer na međuljudske odnose spadaju jednako i slaganja i drukčija stajališta. Tako misionar nad misionarima Pavao, kojega bez zadrške povezuju čvrste veze s apostolima i koji se neprekidno brine za sve što se njih tiče, ipak doživljava ozbiljne napetosti i teškoće s Barnabom, pa i sa samim Petrom. Sveto pismo to uopće ne pokušava sakriti jer je to razumljiva pojava, ali nas u isto vrijeme potiče da se učimo i naučimo nositi i nesporazume u prijateljstvima i, ako je ikako moguće, ne izgubiti ih zbog njih.
Nadalje, malo je tema kojima se ozbiljno bavilo toliko značajnih ljudi kao što je ona o prijateljstvu. Aristotel razumijeva više vrsta prijateljstava:
- Prijateljstvo iz interesa. Poznato je da se ljudi međusobno iskorištavaju, svi se nadaju da će dobiti nešto zauzvrat: povjerenje, druženje, lijepe trenutke i slično. Tu su i oni koji se služe manipulacijama u veće svrhe kao što je dobivanje materijalne koristi, društvenoga položaja i ugleda…
- Prijateljstvo koje traži zadovoljstvo. To je odnos koji se obično javlja tijekom adolescencije i prve mladosti i ono čemu se teži jednostavno su »ugodni trenutci«. Međutim, čim se pojavi teškoća ili kakve komplikacije, čim druga strana zatreba iskrenu pomoć, to lažno prijateljstvo nestaje.
- Savršeno prijateljstvo. To je prijateljstvo u kojem osim koristi i/ili zadovoljstva postoji i iskrena zahvalnost. To je neka vrsta altruizma, u kojem ne pokušavamo iskoristiti prijatelja. Zasnovano je na dobroti koja povezuje prijatelje. To su prijateljstva srca i njih je vrlo malo, a na njima se gradi i osjećaj intime, gdje se zajednički dijele iskustva, gdje ni vrijeme ni razdaljine ne slabe taj odnos.
