Hrvatska prirodna bajka u kojoj je slikovito sažeta cijela ljepota, ravnice, šume, vode, nalazi se u netaknutoj prirodi uz dio doline rijeke Londže te obuhvaća područje Dilj-gore i Krndije, a pripada Požeško-slavonskoj županiji. Tu ljepotu dijeli i općina Čaglin uz granicu s Osječko-baranjskom i Brodsko-posavskom županijom. Po svojoj površini od 179,61 četvornoga kilometra Čaglin je na petom mjestu u županiji i zauzima 9,9 posto ukupne površine županije, a čini ga više od trideset naselja raštrkanih na toj površini. Mjesto puno povijesnih svjedoka spominje se još od predturskoga doba s ruševinama stare crkve sv. Ivana. Na području Čaglina danas su tri župe koje pripadaju Požeškoj biskupiji i Pleterničkomu dekanatu. Župama upravlja smireni, pastoralno iskusni i produhovljeni svećenik Milan Klobučar. Župna crkva u Čaglinu pod zaštitom je sv. Alojzija Gonzage, župa u Ruševu posvećena je Uzašašću Isusovu, a nad župom u Zdenkovcu bdije Gospa Lurdska.
Župnik Klobučar korijenima je iz Kosinja, a odrastao je u Čaglinu pa manje-više poznaje svaki kutak tih triju župa smještenih u čarobnoj prirodi i svakoga njihova stanovnika. »Tri župe nastanjuje oko 550 obitelji, odnosno oko 1650 župljana«, navodi župnik. »No pojedini odlaze pa se vraćaju, a ima i onih koji rade u obližnjim mjestima i dolaze vikendom ili studiraju. U tim trima župama u prošloj godini kršteno je 13 novih članova Crkve, a umrlo je 43 župljana. Vjenčano je osam parova.« Uz tri župne crkve postoji i devet kapela. Župnikovom zauzetošću, uz suradnike, sve su kapele uređene, crkve obnovljene ili su u obnovi. No župnik napominje: »Nastojim ne opterećivati previše župljane, nego tražim na različitim mjestima izvore sredstava jer crkve su ogledalo mjesta.« Župnik Klobučar je i u službi školskoga vjeroučitelja, a dva puta tjedno vjeronauk drži za prvopričesnike i krizmanike. Na taj ih način lakše priprema za katehezu, privlači u ministrantsku službu. »Dominira starije stanovništvo pa dvadesetak posto župljana dolazi redovito na nedjeljne mise. Nedjeljom su tri mise svako dva sata na razdaljini od trideset kilometara. Prva je u Ruševu u 9 sati, zatim u Čaglinu u 11 te u Zdenkovcu u 13 sati. Uočio sam da se više dolazi u crkvu gdje je tradicija snažnija, dakle gdje se generacijama išlo na mise. Ponekad roditelji koji nisu navikli ići u crkvu dovezu svoje dijete pred crkvu i opet dođu po nj poslije mise. Bog je ljubav, Crkva je ljubav jer joj je Krist glava. Bože moj, molim i vapim stalno Bogu za ljubav da se mlade generacije oduševe. Svjestan sam da su to neke nove generacije koje teže možemo shvatiti, ali ih moramo prihvatiti.«
Govoreći o socijalnom stanju na području župa, župnik ističe da nema puke gladi, a više je samoće. »Imamo u župi Caritas pa smo tako za one koje smo procijenili da su u potrebi, zapravo koji su lošijega imovinskoga stanja, za Božić priredili pakete u potrepštinama. Nema gladnih, jer tko god ima zemlju, ima i za hranu. Zanimljivo je da su se mještani ovih krajeva odlučili za stočarstvo, posebno ovčarstvo i mljekarstvo. Tako se 25 obiteljskih gospodarstava bavi stočarstvom, a na području Čaglina uzgaja se više od 4000 ovaca, što ranije nije bila tradicija. To je pokazatelj da se stočarstvo isplati. Imaju i farme krava i ratarstvo je živo pa mogu zaključiti da se isplati živjeti u ovom lijepom kraju.«
Župnik je očuvao i promiče tradiciju pučke pobožnosti u svim župama, poput svakidašnje molitve krunice, križnoga puta i klanjanja, jer, kako kaže, »posijano mora izniknuti ili usahnuti«.
Sve tri župe organizirane su kroz ekonomska i pastoralna vijeća te ministrantske službe, pjevanje, molitvu, pučke pobožnosti. U župi Čaglin, koja je osnovana 1760., u župnom ekonomskom vijeću je Igor Radetić. Odrastao je u Matuljima pokraj Opatije, a supruga mu je iz Čaglina. Doselili su se 1993. Po zanimanju je električar i u svemu što treba oko crkve uvijek je spreman pomoći, što je pokazao i 1997. kad je radio instalacije. »Nisam odgajan u vjeri i tek kad sam se oženio, počeo sam propitivati što mi supruga govori o Crkvi«, svjedoči Radetić. »S njom sam krenuo u crkvu i tako me je privuklo i ovo mjesto. Ovdje je narod jako plemenit, s ljudima se može pričati, žele pomoći, ne gledaju svoj interes i ne traže uzvrat kad nešto pomognu ili učine. Malo-pomalo i ja sam se u to uklopio. Uvijek sam na raspolaganju svojoj zajednici, od crkve do pojedinaca, što god komu mogu pomoći, jer to je moj smisao života, uz molitvu i nedjeljnu misu, u čemu crpim snagu.«
Župno ekonomsko vijeće okuplja različita zvanja i zanimanja, a među njima je pravosudni policajac Zlatko Hrčka koji je oženjen i ima tri sina. Uz rad u pravosudnoj policiji, pomaže sinu na poljoprivrednom gospodarstvu. »Od poljoprivrede se može solidno živjeti, samo treba pametno ulagati i shvatiti da svaka kuna ima svoju vrijednost«, navodi Hrčka. »Budućnost mjesta je sjajna, uz samo malo razuma i ljubavi prema zemlji. Uz poljoprivredu može se raditi i neki drugi posao jer sad imamo infrastrukturu, dakle vodu, kanalizacija se dovršava, vrtić, ambulanta. Jasno je da bi trebalo malo više radnih mjesta i tvornica, ali treba shvatiti da je kraj takav kakav je i treba se uklopiti. Iako su ljudi u potrazi za radnim mjestima koja daju sigurnost, ponekad se valja odvažiti na izazov i preuzeti odgovornost u svoje ruke, a ne čekati radno mjesto.«
Župa Ruševo osnovana je 1807., a njezina se crkva spominje 1251. Pod vodstvom župnika Klobučara ništa se ne razlikuje od najmodernijih gradskih župa. Premda je sve manje mladih, dojam je da je župna zajednica složna te da svatko u njoj ima svoju ulogu – jer za sve je otvorena. Župni vijećnik Zoran Buturac djelatna je vojna osoba, otac je četvero djece i putuje svaki dan pedesetak kilometara u jednom, a tako i u drugom pravcu. »U župi sam aktivni vijećnik, volim svoju zajednicu i nastojim dati svoj doprinos koliko god mogu«, navodi Buturac. »Nekad smo imali župnika koji je u Ruševu stanovao, a sad se upravlja iz Čaglina. Sve razumijemo jer nedostaje svećenika, a i sve je manji broj župljana. Ovo je mjesto pogodno za život, posebno za poljoprivredu. No u posljednje vrijeme kako se smanjuje broj stanovnika, puno toga obrasta u šumu pa nam divljač uništava usjeve, stoga bi bilo dobro da i za to netko ima više razumijevanja. Mi smo ovdje živjeli i živimo na zemlji i od zemlje. Što se tiče mladih, posebno obrazovanijih, za njih tu nema posla pa idu dalje, ali mogu posvjedočiti da mojemu sinu koji živi u Zagrebu nedostaje ovaj kraj, ova ljepota i mirnoća, netaknuta priroda. Što se tiče crkvene pripadnosti, ovdje je narod tradicijski snažno povezan s Crkvom, pa kad preko vikenda dolaze mladi, oni se uključuju, redovito dolaze na mise. Crkva nas je očuvala i čuva, jer to je naša kolijevka.«
Vijećnik Željko Mudronj umirovljena je djelatna vojna osoba, hrvatski branitelj, koji ističe da u Ruševu živi sve starije stanovništvo. »Bilo je dobro dok se provodio projekt ‘Zaželi’ jer su tu bile uključene žene koje su pomagale starijim i nemoćnim osobama. No taj je projekt prestao premda je bio jako dobar jer tu se međusobno ljudi poznaju i imaju povjerenje jedni u druge. Danas je problem što nam odlaze mladi jer obrazovani ljudi ne mogu tu pronaći radna mjesta, ali ni u okolnim mjestima.«
Napominje da treba tražiti neka rješenja za otvaranje novih radnih mjesta za visokoobrazovne mlade ljude. »To je ruralna sredina u kojoj smo se svi generacijama bavili poljoprivredom.«
Zaposlenik u pošti 32 godine i župni vijećnik Zdravko Dopater rekao je: »Poznajem teren i vidim kad se koja kuća prazni. Zapravo poznajem svako mjesto i svaku kuću«, svjedoči župni vijećnik koji nosi prezime kojih ima tek nekoliko u Hrvatskoj. Ističe da je od malih nogu u crkvi i uz Crkvu, jer tako je odgajan. »Gdje ne idu roditelji u crkvu, naravno da ne će ići ni djeca, uz iznimke. Ovdje se drži do Crkve, a danas umjesto mladih Crkvu drže stariji. Prije nije bilo pogovora, znalo se, cijela obitelj ide u crkvu. U nas je još jako dobro, dolazi redovito sedamdesetak župljana na misu. No još ima molitve, a to je snaga Crkve. Svaku večer moli se zajednička krunica u crkvi na kojoj bude desetak, pa i više osoba, ovisno koliko ih može doći. Ali snaga krunice, snaga molitve, daje nadu u budućnost ovoga mjesta.«
Desetak kilometara od Čaglina, u Starom Zdenkovcu, nalazi se najmlađa župa kojom upravlja župnik Klobučar posvećena Gospi Lurdskoj. Crkva je izgrađena 1975. Stanovništvo se iselilo, brojne kuće se urušavaju, srne dolaze u pšenicu tražeći hranu za preživljavanje. Škola je zatvorena, a prema riječima Josipa Vajzera, koji je rođen 1956., u njegovu drugom razredu pohađalo ju je 186 učenika. Iako u crkvu nedjeljom dođe do deset vjernika, misa je redovita, svjedoči Vajzer, koji je sudjelovao u izgradnji crkve, s namjerom da bude čak i u većim gabaritima nego što je predviđena. »U zimskom vremenu prije mise crkva se zagrije, a grijanje je na drva«, kaže Vajzer. »Premda se drva nalaze na području župnoga zemljišta, potrebna je cijela procedura sa šumarijom da ih mogu ispiliti i pripremiti kako našoj maloj zajednici ne bi bilo hladno. Iako smo mala zajednica, važno je da župnik ima za nas razumijevanje i da se ova župa ne ugasi.« Na području župe je i Anita Nekić, koja se bavi ekološkom proizvodnjom na svom OPG-u te ističe da zbog obveza ne može svaku nedjelju doći u crkvu, ali dok postoji župa, postoji i život.
