Danicu Širolu od djetinjstva su doživljavali veoma pobožnom. Taj je doživljaj nerijetko bio popraćen negativnim konotacijama; njezina okolina, uključujući članove obitelji, pobožnost je shvaćala kao povlačenje od svijeta, (samo)izolaciju, bijeg od životnih izazova, potištenost, nedostatak smisla za životnu radost. Reakcije koje je doživljavala podsjećaju na pismo Ivana Merza majci u kojem joj objašnjava da »biti pobožan ne znači biti stalno žalostan«, a podsjećaju i na današnje nerijetko poimanje pobožnosti kao pretjerane ozbiljnosti i prijezira prema svemu što je lijepo i ugodno, što se zrcali i u šalama koje sugeriraju da je u raju dosadno. Međutim, pogled u Daničin dnevnik i pisma otkriva da je takvo shvaćanje pobožnosti potpuno pogrješno. Iako se u svojem relativno kratku životu suočavala s raznim teškoćama, Danica je bila ispunjena radošću.
Iako je ljepota prirode ispunjavala Danicu veseljem i snagom, najveći je izvor njezine radosti bila svijest o Božjoj prisutnosti. »Živjeti u prisutnosti Božjoj, nije li to mala slika raja?« pisala je već 1920. prijateljici Katarini Dušić. Dana 17. rujna 1922. zapisala je u dnevniku da je obitelj jednoga učitelja u Rači očekivala oca i nju, prilikom čega su pali neobični komentari: »Poznavali su me već po pripovijedanju kao neko izvanredno pobožno lice. Začudili su se kada su vidjeli da je Danica vesela, čavrlja, smije se. (…) Najednom će stara gospođa, majka učiteljeve gospođe: Gospodična Danice, kako da ste vi tako veseli? Ja sam mnogo čula o pobožnosti vašoj, pa sam si predstavila vas kao tihu, mirnu i tugaljivu – a ono sama radost i zadovoljstvo iz vas sijeva. A ja – od srca sam se nasmijala tome. Gospođo – rekoh – a zašto da se ne radujem. Ta, i pomisao jedna, a da ne razmišljam mnogo, jedna samo pomisao na dobrotu Božju ovu radost diže u duši mojoj. Isuse! Zar to nije čudno? Kako si ljudi zamišljaju pobožnost. Oni misle da pobožnost mora prezreti svaku radost, svako veselje. Pobožnost i odanost Bogu u očima je mnogih samo mrka ozbiljnost i potištenost – a zato je i mnogi preziru.« Danica je u nastavku dnevničkoga zapisa prokomentirala: »Kada bi ljudi upoznali pravu radost, radost duše što je u Bogu, koja se protivi prolaznim užitcima, ne bi se čudili što su pobožnost i radost usko povezane.«
Ljudski gledano, Danica je imala mnogo razloga da bude potištena i neraspoložena. Samoća i nerazumijevanje, duhovna suhoća, doživljaj vlastite grješnosti i napast straha od Božje osude, razne tjelesne boljke poput neuritisa, želudčanih tegoba i tuberkuloze, sve su to bili izvori boli. Međutim, znala je da je Bog prisutan i da se brine za nju, kao i da su teškoće prilika ljubiti Boga i trpjeti za duše, što ju je ispunjavalo radošću. U njezinim se zapisima javlja paradoks: patnja prikazana Bogu postaje radost; na neki način, što je veća patnja, veća je i radost. Primjerice, u sanatoriju Topolšici napisala je 17. listopada 1924., dok ju je mučilo iskašljavanje krvi: »Što mi manjka kad je Bog bez prestanka uza me?« Veće su kušnje bile duhovne naravi: dvije godine prije smrti u Daničinoj se duši javila napast da je na početku vječnosti ne će dočekati Božje milosrđe, nego strog Sudac. Prepoznala je kušnju i distancirala se od nje: »Ne – ja znam, tamo je Bog ljubavi i milosrđa.« Malo prije njezine smrti liječnik se čudio njezinoj radosti te ju je nazvao »živim srebrom«.
Danica je to ovako prokomentirala: »Kaže mi, da sam čudo od duše – da nijesam od ovoga svijeta. Ne znam kakvo sam čudo – zato što mi je duša radosna mnogo – pa se radost ova sakriti ne da.«
Dana 3. siječnja 1921. pisala je u pismu Katarini Dušić, tužeći se na svjetovne razgovore koje mora slušati: »Ta, On me samo u beskrajnoj ljubavi svojoj vodi po trnovitom putu kušnja i napasti – da me onda čvrstu, jaku uvede u luku vječne sreće i radosti.« Više ju je puta uznemirio osjećaj vlastite grješnosti; imala je dojam da je drugi doživljavaju boljom nego što jest. Ipak, radost je nije ostavljala jer je vjerovala u Božju dobrotu. Jedan od najvećih uzroka boli bila je samoća i osjećaj da je nitko ne razumije. I to je prikazivala Bogu. »Krijepi me čvrsto ufanje da me On na dugo neće ostaviti«, zapisala je 9. ožujka 1921. Njezino je najdublje iskustvo da »teškoće ne mute radost, (…) već je dapače množe«, kako je zapisala 21. kolovoza iste godine.
Citirajući sv. Pavla iz Poslanice Filipljanima (Fil 4, 4), Danica je pisala prijateljici Katarini da se uvijek treba radovati. »Zaista, kada si zamislimo veliku ljubav Božju – zar može – smije li zar još biti mjesta tuzi u srcu našemu«, zapisala je tom prilikom. Smatrala je da se uznemirena duša zatvara milosti te je od dolaska u Krašić bila najčešće radosna, kako otkriva njezin dnevnik. Daničina se vedrina očitovala i u humoru, u spremnosti da se našali na vlastiti račun. Dok se spremala za završni ispit (»definitivu«), 31. kolovoza 1921. završila je pismo Katarini riječima: »Znaš, ja sam ti postala veliki fakin. Moli se malo da se popravim.« Najteži su bili trenutci duboke usamljenost, kada su joj utjehe bile uskraćene, no i tada je svjedočila da je ljubav Božja podiže. Ponekad su izostajali lijepi osjećaji u molitvi – primjerice krajem prosinca 1922. i početkom travnja 1925. – no što je manje osjećala, to je više željela ljubiti Boga. Zanimljivo, do Danice je doprla i dezinformacija o njezinoj smrti; 29. studenoga 1925. smireno i pomalo autoironično piše da smrt »još neće tako skoro«.
»A zaista kušnje su velike, što ih dobri Bog šalje, ali su milosti još veće što ih daje. (…) O kako je dobar Bog! Zašto mnogi to ne uviđaju?« Takve su misli prožimale Daničine zapise. U svojem je dnevniku 3942 puta napisala ime Isus. Trag Božje milosti u njezinu životu primjećivali su svi koji su je susretali. Danica je novčano pomagala članovima svoje obitelji i osobama u potrebi, posjećivala je bolesnike dok je mogla, tako da su njezinu izvanrednu pobožnost i dobrotu uočili i njezini duhovnici isusovci, koji su je potaknuli da piše dnevnik i autobiografiju. Nakon njezine smrti i sprovoda u Glasniku Presvetoga Srca Isusova objavljen je podulji nekrolog potpisan inicijalima M. M. Nakon kratke biografije u tekstu stoji objašnjenje: »To je strelimični pogled u povijest jednog divnog života, koji je malo tko poznavao. Uminuo je taj život za nas kao zvijezda, što je naglo ostavila svoje mjesto i željno poletjela u Srce Isusovo, za kojim je tako čeznula. (…) U svemu se sjao u njoj uzor točnosti, savjesnosti i urednosti. Bog ju je obilno nadario darovima uma, ali se zato isticala silnom marljivošću i to od malena.« U nastavku autor je zapisao: »Sama čedna i vedra, pače radosna vanjština Daničina, budila je počitanje. Tko ju je vidio u molitvi, neće je lako zaboraviti, kao ni onog sretnog smješka, kad bi na pitanje: Kako je Danice? – odgovorila: ‘Dobro, jako dobro’, premda su svi znali, da vrlo mnogo trpi. (…) Koje čudo dakle da su mnogi u njoj za života gledali sveticu, dok se poslije njene smrti to mišljenje još više utvrdilo.«
Biografski članak o Danici uvršten je u knjigu »Znameniti i zaslužni Hrvati 925. – 1925.« povodom tisućgodišnjice Hrvatskoga Kraljevstva 1925. Isusovac o. Josip Antolović objavio je 1977. u svesku »Duhovni velikani kroz travanj« Daničinu autobiografiju. Daničina prijateljica Katarina Dušić kasnije je postala redovnicom u družbi Kćeri Božje ljubavi; upravo je Katarina, s. Franciska, sačuvala uspomenu na Danicu govoreći novakinjama o njoj i šaljući ih da se pomole na njezinu grobu. Danas, gotovo stotinu godina nakon njezine smrti, spomen na izvanredne Božje milosti i vrline koje su krasile Danicu Širolu i dalje živi, potpirivan neumornim trudom s. Slavice Buljan da se uzor te »djevojke sveta života i blažene smrti« proširi i postane trajnim nadahnućem.
5. 1925.
12. 1922.
