Odlomak iz Levitskoga zakonika koji je preuzet u prvo čitanje pripada opsežnijem dijelu te starozavjetne knjige koji se obično naziva Zakon svetosti. Tako je nazvan zbog rečenice koja se nalazi u tom odlomku: »Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš!« Cijeli Levitski zakonik smješten je u Šator sastanka, u ono svetište koje je Izraelce pratilo na njihovu putovanju kroz pustinju prema obećanoj zemlji. U tom putujućem svetištu Bog progovara Mojsiju. Šator sastanka s Kovčegom saveza označavao je Božju prisutnost, a Bog je svet. U tadašnjem shvaćanju pojam svetosti označavao je izdvojenost od onoga svakodnevnoga i običnoga. Budući da je sveti Bog bio posred Izraelaca, oni su tu njegovu prisutnost mogli živjeti samo tako da i sami budu sveti. Cijeli Levitski zakonik bavi se upravo time, a osobito taj Zakon svetosti. U njemu se najprije nalaze propisi o klanju životinja jer je klanje uvijek sveti čin. Njime se prolijeva krv koja je, prema razumijevanju drevnih Izraelaca, sjedište života i kao takva pripada Bogu. Zato je propisano da se klanje uvijek mora izvršiti uz svetište. Slijede propisi koji se uglavnom bave spolnim moralom po kojem će se Izraelci razlikovati od ostalih naroda koji su ih okruživali, potom propisi o posebnoj svetosti svećenikâ i o svetkovinama, a sve završava blagoslovima i prokletstvima koji trebaju potaknuti na vršenje tih zapovijedi.
U većem dijelu koji se bavi spolnim moralom nalaze se i propisi drukčijega karaktera, a njima pripada i kratak odlomak: »Ne mrzi svoga brata u svom srcu! Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega.« Taj se propis bavi odnosima koji moraju vladati unutar svetoga, izabranoga naroda. Osim zabrane mržnje, naglašena je i odgovornost za sunarodnjaka. Obveza je svakoga Izraelca brinuti se da svi članovi naroda budu sveti. Ne čini li to, ni sam se ne može držati svetim. Usto, zabranjena je svaka osveta i svaka srdžba. Najzad dolazi i zapovijed: »Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga.« Očito je da se ovdje ta zapovijed odnosi isključivo na pripadnike izraelskoga naroda. Ipak, nekoliko redaka dalje, Levitski zakonik donosi i sljedeću zapovijed: »Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga.« Na taj je način zapovijed ljubavi proširena na sve ljude.
Evanđeoski odlomak i dalje donosi dijelove Isusova govora na gori iz Matejeva evanđelja, i to nastavak prošlonedjeljnoga govora u kojem Isus izgovara niz antiteza koje započinju njegovim riječima: »Čuli ste da je rečeno«, nakon čega slijedi zapovijed staroga Zakona, a onda i Isusovo tumačenje koje je uvedeno njegovim riječima: »A ja vam kažem«. U tom su odlomku dvije antiteze. Obje polaze od propisa Levitskoga zakonika. Prva podsjeća na zapovijed: »Oko za oko, zub za zub.« Isus na to izriče iznenađujuću zabranu: »Ne opirite se Zlomu!« Zar se ne treba boriti protiv Zloga? Smisao je Isusove zabrane u tome da se Zlomu čovjek ne može i ne smije suprotstavljati na način Zloga. Stoga je zabranjena osveta jer je ona način djelovanja Zloga. Pritom Isus ne mijenja stari Zakon jer, kao što smo vidjeli, već Levitski zakonik sadrži zabranu osvete. Isus svoje slušatelje podsjeća na važnost vjernosti duhu Zakona. U odgovornosti za drugoga kršćanin treba biti spreman i na žrtvu. U tome je smisao i Isusovih riječi o okretanju drugoga obraza. Za Isusa se ne postavlja pitanje kako kazniti nekoga tko griješi, nego kako mu pomoći da prestane griješiti, kako mu pomoći da više ne čini djela Zloga. To je moguće samo tako da se prema takvoj osobi počnu činiti djela Dobroga, to jest da se prema toj osobi počne odnositi onako kako se prema njoj odnosi Bog, s milosrđem, podnošenjem i praštanjem. Druga antiteza polazi od zapovijedi o ljubavi prema bližnjemu. Isus tomu dodaje i zapovijed ljubavi prema neprijateljima i progoniteljima. Pritom je još jasnije za uzor postavljen Otac koji je na nebesima »jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima.« Nastavljajući se na takvo razmišljanje, Isus poziva svoje slušatelje: »Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!« Taj poziv samo je na drugačiji način izrečen poziv na svetost iz Levitskoga zakonika.
Apostol Pavao članove Crkve uvijek naziva svetima, pa tako i kršćane u Korintu. Njihova je svetost ipak zamagljena mudrovanjem koje među njima stvara podjele. To je očiti nedostatak ljubavi prema bližnjemu. Time oni upropašćuju »hram Božji«, to jest Crkvu. Hram je, kao i nekoć Šator sastanka, znak Božje prisutnosti u narodu, a gdje nema ljubavi, nema ni Boga. Tako svaka mržnja, svako neprihvaćanje drugoga, svako postupanje na način Zloga upropašćuje hram Božji. Zato Pavao ponovno poziva kršćane u Korintu na jedinstvo, njih koji su bili podijeljeni na sljedbenike Pavla, Apolona ili Kefe. Temelj je toga jedinstva Krist u kojega su povjerovali i od kojega žive.
Svaki je kršćanin svet jer ga je Bog u krštenju sebi posvetio, ali je i pozvan biti svet tako što će činiti Božja djela na Božji način. Uzor je uvijek Isus Krist i njegovo predanje za sve ljude.
