Ramesh Thakur, profesor emeritus s australskoga sveučilišta u Canberri i bivši savjetnik generalnoga tajnika Ujedinjenih naroda, otkriva analogije i sličnosti između globalne borbe protiv koronavirusa i ugljičnoga dioksida. Pandemija i klimatski poremećaj dvije su agende s mnogim zajedničkim karakteristikama, koje profesor Thakur prikazuje kroz osam slika.
U prošlom su broju prikazana četiri zajednička nazivnika: licemjerje elita koje provode mjere u koje ne vjeruju, (kvazi)znanstveni modeli epidemijskih krivulja i globalnoga zagrijavanja, proizvodnja straha kao ambalaža za prodaju političkih akcija te pojava znanstvenih dogma koje se štite cenzurom i kulturom otkazivanja.
U nastavku svojih promišljanja profesor Thakur govori o državi dadilji, petom elementu koji je zajednički javnozdravstvenomu i zelenomu aktivizmu. U oba se slučaja ugroze pojavljuje državni aparat čija moć ekspandira jer »vlada zna najbolje i kadra je odabrati pobjednike i gubitnike«. Korisni učinci državnih intervencija su preuveličani, dnevne se politike temelje na optimističnim prognozama, a potencijalne se štete i kolateralne žrtve zanemaruju. Thakur stoga podsjeća javnost: »Koliko su nas godina uvjeravali da će obnovljivi izvori postati jeftiniji, a zelene su subvencije bile samo privremene mjere? Baš kao što su pandemijska zatvaranja bila potrebna kroz (samo) nekoliko tjedana da bi se izravnala epidemijska krivulja, a cjepivo će nas, bez nametanja obveze, vratiti u staro normalno.«
Thakur zaključuje da je država dadilja preuzela potpunu kontrolu nad privatnim poduzetništvom, što se opravdava »križarskim ratom u spašavanju svijeta i u spašavanju bake«.
Nametanje etičkih okvira karakteristično je za obračun društva s koronavirusom i ugljičnim dioksidom. Taj šesti zajednički element moralna je ucjena kojom se opravdava potreba »masovnoga ekonomskoga samožrtvovanja«. Politikom zatvaranja i niskoga ugljičnoga otiska ljudima se, posebno onima u zapadnim društvima, nameće krivnja zbog visokoga standarda i kvalitete života. Istodobno vlade tih država uvođenjem zaštitnih mjera povećavaju socijalne nejednakosti unutar društva i među narodima. To je sedmi zajednički nazivnik na kojem profitiraju farmaceutske kompanije i industrija zelene energije. Profesor Thakur smatra da su za održavanje magičnih rješenja protupandemijskih i protuklimatskih politika potrebne goleme količine financijskih injekcija, koje nitko ne može zaraditi niti ih može vratiti.
Epidemijska su zatvaranja pojačala razlike među zaposlenima, stvorila su »elite laptop-klase koja radi od kuće, dok obična radnička klasa održava distribuciju hrane i prikupljanje smeća«. S druge strane klimatske akcije, s povećanjem cijena energenata, prisiljavaju bogatije na spuštanje životnih standarda, smanjuju broj radnih mjesta, a nerazvijenim zemljama odgađaju razvoj i izlazak iz siromaštva. »Pritom se pokušaji procjene koristi i štete zdravstvenih i klimatskih politika prozivaju nemoralnima i zlima, pokvarenim procjenama koje dolare stavljaju ispred života«, dodaje Thakur.
Posljednja, osma slika koja zrcali pandemijsku i klimatsku agendu jest podvrgavanje nacionalnih vlada međunarodnim tehnokratima. Najbolji su primjeri takve kapitulacije, smatra Thakur, proliferacija klimatske birokracije i najava novoga globalnoga pandemijskoga ugovora čija će zaštitnička uloga nadmašiti Svjetsku zdravstvenu organizaciju. Usprkos otporima, posebice u Africi, novi se pandemijski savez polako ostvaruje.
Upozorenja profesora Thakura, dobra poznavatelja globalnih politika, nisu nužno fatalna niti su presuda čitavu svijetu. Slike poveznice zdravstvenih i klimatskih politika napisane su i objavljene upravo stoga da pomognu ljudima zauzeti stajalište, prepoznati procese, pa i one patološke. Njegova promišljanja dijele mnogi drugi znanstvenici, stručnjaci i intelektualci, koji nisu uvjereni da su službene politike najbolji ili jedini mogući odgovor na stvarne izazove svijeta.
