Na valovitim brježuljcima Hrvatskoga zagorja – krajolika koji neke hrvatske bibličare podsjeća na Isusovu Galileju – među brojnim marijanskim svetištima jedno ima posebno mjesto. Iako mnogi uz te dvije asocijacije – zeleno Zagorje i Majku Božju – odmah povezuju Mariju Bistricu, još su mnoga mjesta od vremena kada je opasnost od prodiranja Turaka bila živa doživjela procvat marijanske pobožnosti. Jedinstvena u mnogim okvirima, čak i izvan granica samoga Hrvatskoga zagorja, jest župna crkva i svetište Blažene Djevice Marije Snježne u Belcu. Privlačna barokna unutrašnjost koju je gradilo hrvatsko plemstvo, odabir za zaštitnicu Krapinsko-zagorske županije te poznato proštenjarsko odredište i jedna od najstarijih zagorskih župa – sve se to skupilo u malom mjestu od četiristotinjak stanovnika Belca. Na južnim padinama Ivanščice osim snažne duhovne koncentracije stanovništvo je oduvijek privlačila i dobra geografska pozicija: urodi voća i povrća uvijek ostaju očuvani od mraza i tuče, pa je tako bilo i za nedavnih većih nevremena u tom voćarskom kraju.
U takvom ambijentu duhovni plodovi dozrijevaju na području župe BDM Snježne u svako doba godine: proštenja započinju na Duhove, pa u lipnju slijede svečane procesije po okolnim selima u filijalnim kapelama, a središnjim okupljanjem na Mariju Snježnu slavi se njezino ukazanje na rimskom brdu Eskvilinu koji je usred ljeta bio pokriven snijegom. Gotovo stopostotno tamošnje se stanovništvo deklarira kao katoličko, pa župi pripada oko 1600 vjernika iz više mjesta: Belca, Donje i Gornje Selnice, Gornje Batine, Petruševca, Juranščine, Belečkog Završja, Vižanovca, Repnoga. Prema zapisima župa Belec i crkva sv. Jurja spominju se još u 13. stoljeću. U dugoj tradiciji župnički staž počeo je ispisivati Milan Pušec, u župu pristigao 2016. godine. Naslijediti dugogodišnjega župnika Mirka Borjana nije mu bila jednostavna zadaća, a tu je bio i dodatni izazov: uz belečku župu 55-godišnji župnik upravlja i obližnjom župom u Konjščini, gdje stanuje. Tako je nakon dugoga niza godina župa ostala bez svećenika u samom mjestu, ali sve to nije spriječilo župljane da nastave s angažmanom.
Možda je poznat i domaći teren župniku Pušecu, rodom iz župe Zajezde, bio olakšanje pa je proces prilagodbe brže prošao, kao i podupiruća zajednica koja tradicijski ima veliko poštovanje prema Crkvi. Stanovništvo želi sve svečane društvene zgode povezati s bogoslužjem i Crkvom, a aktivno sudjelovanje na liturgiji slično je kao i u drugim župama, oko 10 posto. »Ljudi su ovdje – možda i zahvaljujući udaljenosti od mjesta zapošljavanja i mogućnosti rada – očuvali srdačnost, prirodnost i izvornost u izravnim susretima s ljudima. Pokažu svoju radost, ali i ono što ih iritira. Kriterij kojim prosuđuju bližnjega jest to je li čovjek za drugoga ili je okrenut sebi. To je kršćanski kriterij koji mi se sviđa, a i sami vjernici žele pokazati primjer, što se vidi u akcijama koje se organiziraju i u koje se vjernici rado uključuju, bilo da je to na razini mjesta ili župe«, svjedoči župnik Pušec, kojega je prošlogodišnje imenovanje župnikom u Belcu dočekalo na službi u Brckovljanima. Ranije je 12 godina bio na Kaptolu duhovnik bogoslova, nakon što je poslijediplomski studij završio u Rimu te kapelanske dane proveo u župi u Šestinama.
Za četiristotinjak obitelji u župi »gubitak« župnika bio je velik šok, župna kurija – smještena blizu osnovne škole i stare crkve sv. Jurja – sada čeka novoga stanara iako je župnik Pušec nekoliko dana u tjednu prisutan u Belcu. U vjernika – spominju to često – želja da Belec ima svećenika koji će stanovati u mjestu trajno je prisutna, a novi ih župnik potiče na molitvu za duhovna zvanja, posebice u mjesnoj Zagrebačkoj nadbiskupiji.
»Za nas ova prilika može biti dodatan poticaj da se laici još snažnije uključe u život župne zajednice. To pokazuje da župna zajednica uvelike ovisi ne samo o svećeniku, nego i o aktivnosti župljana. Imamo u Belcu lijepe primjere angažiranosti: od vođenja internetske stranice i uključenosti vjeroučitelja do zvonara. Pojedini laici sve više dobivaju na važnosti u župnoj zajednici, to je pozitivan smjer koji će se nastaviti i kada dođe župnik koji će ovdje stanovati. Zahvalan sam Bogu da prve godine nismo zaostajali ni u čemu kada je riječ o liturgijskim slavljima i materijalnim aktivnostima, no zasigurno se na razini međuljudskih kontakata i susreta moglo učiniti više«, napominje župnik Pušec dok iznosi brojke iz župnih matica. Godišnje u župi bude 20-ak krštenja, sprovoda je 10-15 više, a prošle se godine vjenčalo sedam parova te je bilo 18 prvopričesnika. Krizma se organizira svake dvije godine.
Živahnost i aktivnost koja se može u Belcu doživjeti nedjeljom, kad vjernici pristižu na jutarnju misu ili dolaze na nogometni stadion podržati lokalni klub »Mladost«, ne preslikavaju stvarnost tjedna. Mnogi putuju u udaljenija mjesta na posao, ima primjera iseljavanja iz Hrvatske pa je radnim danom sve mirnije, no mještani Belca vole svoj kraj, ne napuštaju ga jednostavno i rado mu se vraćaju. Da je ipak sve manje života u župi vidi se i po broju učenika u školi. Vjeroučiteljica Nevenka Puklin (43) navodi da školu pohađa 118 učenika. U vrijeme kada je počela raditi prije 20 godina razredna su odjeljenja imala po tridesetak učenika, a sljedeće školske godine u klupe će ući samo osam prvaša.
»Djeca su pristojna, još uvijek se osjeća obiteljska povezanost, na satu je radna atmosfera, nema brbljanja, smirivanja, nadglasavanja. Djeca se obično uključuju u kulturno-umjetničko društvo, aktivni su i planinari, a u glazbenu školu moraju putovati u Mariju Bistricu«, napominje vjeroučiteljica Puklin i ističe odličnu suradnju župe i škole, »susjeda« po smještaju župne kuće i zgrade škole. Župnik je dobrodošao gost na različitim slavljima, na raspolaganju je za sve što zatreba, uvijek je spreman izići ususret, svjedoči vjeroučiteljica. Prožimanje škole i župe vidljivo je i u pripremi prvopričesnika: »U školskim prostorima pripremamo prvopričesnike, a u tome mi pomaže s. Mirjana Horvat, časna koja predaje glazbenu kulturu te putuje iz Zagreba. Ona vodi mali i veliki školski zbor, a u različitim prilikama on postane i crkveni zbor.«
Nedjeljom se na misi okupi župni zbor u kojem je orguljaš posljednjih godinu i pol dana Karlo Frtalj (18). Zamijenio je svoju rođakinju kad je ona za poslom otišla u Njemačku, a baš su u to vrijeme dotrajali i registri na starim orguljama pa svira na sintesajzeru. Dvadesetak pjevača većinom pjeva pučke pjesme. Karlo Frtalj svake nedjelje »manevrira« između dviju ljubavi – glazbe i nogometa – jer mu je jutro rezervirano za dolazak u župnu crkvu na misno slavlje, a popodne obično ima utakmice u Prvoj županijskoj ligi za svoj klub Bedekovčinu. Uza sve te aktivnosti uspješno je ovog ljeta maturirao i sada planira upisati Kineziološki fakultet u Zagrebu. »Šport mi je ipak draži, nogomet sam počeo trenirati sa 5-6 godina, a u glazbu sam ušao kasnije. Mladi se druže po kafićima, u župi nemamo redovitih susreta, a za susrete hrvatske katoličke mladeži obično bismo se priključili nekoj od susjednih župa«, kaže mladi športaš i glazbenik. »Konkurencija« župnomu zboru je limena glazba iz Zlatara koja za veće blagdane dođe animirati misna slavlja i procesije.
Osim spomenutih orgulja u župnoj crkvi sve djeluje sređeno. Zahvaljujući donacijama »Ine« svaki pedalj unutrašnjosti crkve je uređen, pa je zato i postala »magnet« za održavanje manifestacija, poput Dana kajkavske riječi ili Varaždinskih baroknih večeri. Upravo tu ljepotu kao priliku i potencijal za snažniji turistički iskorak vidi ekonomska vijećnica Jadranka Kiš Šaulovečki, u župu pristigla udajom prije dvadeset godina. »Belec je nadaleko poznat sa svojom baroknom crkvom, znaju ljudi navratiti sami ili organizirano, no smatram da bi se sve to moglo podići na višu razinu, za što treba vremena. Crkva je sada lijepo sređena, godinama se obnavljala, a glavni poticaj dao je varaždinski biskup Marko Culej, rodom iz ove župe. Djelovalo je čak i Društvo za obnovu crkve Marije Snježne koje se ispunjavanjem svojega cilja ugasilo«, kaže sutkinja koja je sada predsjednica Prekršajnoga suda u Zlataru.
Upitana za komentar o možda već i prevladanom stereotipu da su stanovnici Hrvatskoga zagorja česti »posjetitelji« sudova koji pravdu vole dokazivati upravo na tim mjestima, kaže da brojke demantiraju to pojednostavnjeno mišljenje: »Prije je bilo više imovinskih sporova jer su se ljudi više bavili poljoprivredom, sve im je bilo obrađeno, o tome im je ovisila egzistencija, pa su se znali suditi za jednu brazdu. Danas ljudi jedva čekaju da im netko preore i pokosi zemlju. Sada je smanjen broj i priljev predmeta. Kad sam počela raditi prije 35 godina, bilo je znatno više predmeta.«
Ona svake nedjelje, zajedno sa svojom snahom, misu prati iz sakristije župne crkve, koja je također potpuno oslikana. Nije prošla ni jedna nedjelja posljednjih 57 godina a da na svoje mjesto nije sjela Helena Kiš Šaulovečki, 90-godišnjakinja, rođena Latvijka koju je Drugi svjetski rat prvo doveo do emigracije u Njemačku, a potom u Hrvatsko zagorje. Skrasila se u kuriji Ščrbinec, gdje se udala i danas umirovljeničke dane krati čitajući i kuhajući za svoju obitelj.
»Nisam ni znala kamo idem, tu sam završila i prekrasno mi je. Obožavam Zagorje i ovdašnje ljude. Kada sam stigla tu krajem pedesetih, sve je bilo drukčije, puno veće siromaštvo. Standard je mnogo toga donio, a nažalost sve je manje ljudi. U crkvu sam dolazila i u komunističko doba iako sam bila zaposlena u školi. Kada su me došli moliti bih li predavala njemački jezik jer im je nedostajao nastavnik, rado sam uskočila iako to nije moja struka i tako sam ostala 16 godina raditi u školi u Belcu. No odmah sam im rekla da smo mi iz katoličke obitelji, da idem u crkvu, a oni su me uvjeravali da je vjerska sloboda tobože prisutna u Jugoslaviji. Bilo je nekih pritisaka, ali sve skupa lijepo je bilo raditi u školi«, svjedoči Helena Kiš Šaulovečki, koja je postala dijelom plemenitaške obitelji koja je u Zagorju prisutna već pet stoljeća.
O marljivosti tamošnjih ljudi svjedoče njihova uređena dvorišta kuća, kao i okoliš crkve koju okružuje cinktor, zid s kulama i trijemom. Ljudi koji rade u Zagorju uglavnom su zaposleni na željeznici ili putuju u Zagreb, nema razvijene industrije u tom kraju, a mnogi imaju manje poljoprivredne nasade te se bave vinogradarstvom za osobne potrebe. Svojim vinogradom, ali i novim zvonom postavljenim u travnju hvali se Ivica Škof, zvonar na službi posljednjih 20 godina, koji stanuje tik uz župnu crkvu, o kojoj se redovito brine. U opisu posla klasične su mu zvonarske zadaće – briga o elektrificiranim zvonima, održavanje čistoće crkve i liturgijskoga ruha, a tu je i turističko vodstvo po crkvi koju najčešće posjećuju hodočasnici koji idu u Mariju Bistricu. Poznaje svaki detalj prekrasnoga baroknog oltara, stare ispovjedaonice, a izbliza je svjedočio desetgodišnjoj obnovi i konzervatorskim radovima. »Sada smo u godini posvećenoj sv. Josipu pa je župnik na jednostavan način pokušao tu proslavu prenijeti u našu župnu zajednicu, koja već ionako štuje sv. Josipa jer je jedan od četiri pokrajnja oltara njemu posvećen. Svake srijede u Belcu se slavi misa i imamo pobožnost sv. Josipu, a odazove se oko 40-50 ljudi, među kojima su djeca i mladi«, svjedoči zvonar Škof, kojemu u pomoć uskoče supruga i djeca, a kada su veća slavlja, snage ujedine i župni pastoralni i ekonomski vijećnici. Jedno od takvih je i za blagdan sv. Florijana kada se vatrogasna procesija formira do rodne kuće biskupa Marka Culeja u čijem je dvorištu postavljen kip svetoga Florijana. To je samo jedan od primjera odlične suradnje župe BDM Snježne s Dobrovoljnim vatrogasnim društvom Belec.
Za medijsku sliku i prezentaciju župe zadužena je Ivana Sambolić (34), župna medijska suradnica Tiskovnoga ureda Zagrebačke nadbiskupije, koja je najzaslužnija za novu internetsku stranicu koja dostojno predstavlja ljepotu baštine te donosi ažurne obavijesti i najave za župljane. Uz moderna čuda tehnike, već odmalena privlače je planinari i kulturno-umjetnička društva pa napominje da belečka obilazna planinarska staza svoju prvu kontrolnu točku na putu do staroga Belecgrada ima kod crkve Marije Snježne, odakle započinje hod prema brdima Ivanščice. »U župu sam se uključila i mnogo sam volontirala još kao srednjoškolka, tu sam čitačica i pjevačica. Rado hodočastimo u Ludbreg, na Trsat, u obližnju Mariju Bistricu. Kao članovi pastoralnoga vijeća podrška smo župniku, posebno za organiziranje procesija i drugih slavlja. Tu u našem kraju postoji kultura obilaska župnih proslava pa često u Belec dolaze iz okolnih mjesta«, kaže Ivana Sambolić, restauratorica zaposlena na Odjelu za štafelajno slikarstvo Hrvatskoga restauratorskoga zavoda. Sa stručne strane vjerodostojno zvuči kad kaže: »Naše malo mjesto ima dvije vrijedne crkve«, pritom pokazujući na crkve Marije Snježne i sv. Jurja.
Župna crkva Marije Snježne smatra se najljepšim sakralnim interijerom iz baroknoga razdoblja u Hrvatskoj, a sadašnji je izgled dobila sredinom 18. stoljeća kada je obnovljena dotadašnja kapela. Glavni oltar u crkvi posvećen je Majci Božjoj i Presvetomu Trojstvu, a zanimljivo je da središnjemu kipu Blažene Djevice Marije koja stoji na zemaljskoj kugli prilaze četiri kralja. Tri su poznata – Gašpar, Melkior i Baltazar – a prikazan je i Stjepan kao ugarski kralj. Značajnu vrijednost ima i propovjedaonica sa starozavjetnim scenama, a zidne slike u belečkoj crkvi rad su pavlinskoga slikara Ivana Krstitelja Rangera. Nema zida koji nije oslikan, a vidljiva je i barokna odrednica Gesamtkunstwerk jer se oltarna konstrukcija nadovezuje na iluzionističko slikarstvo, skulptura se nadovezuje na sliku i tako se dobiva dubina prostora.
Od rođenja u Belcu, u dva mandata župni vijećnik i umirovljeni obrtnik Adalbert Bogi (60) jedan je od onih kojemu je metropola bila svakodnevno odredište zbog posla. Iako radije govori o ljepotama rodnoga kraja te svojom zauzetošću nastoji pridonositi župnoj i društvenoj zajednici, ne zatvara oči pred problemima Belca, a najveći izazov vidi u nedostatku mogućnosti zaposlenja. »To posljedično dovodi i do drugih situacija: pošta nam u mjestu radi tri sata dnevno, ambulanta je otvorena tri dana u tjednu, mnogo je toga ukinuto jer nema ljudi i tolike potrebe. I autobusne su linije rijetke, autobus tek jednom ide do Zlatara. Tako da su svi vezani za vlastiti prijevoz, a onima koji nemaju automobil je teško«, kaže Bogi.
Njegove riječi potvrđuje i Alojz Hanžek (54), otac četvero djece, koji također dnevno odvozi više od 120 kilometara zbog posla u Zagrebu. Nova mu brza cesta od Bedekovčine do Zaboka skrati put, iako je već naviknuo putovati preko Laza. »Kao građevinar jedno sam vrijeme radio i u Njemačkoj, ali odlučio sam onda saviti gnijezdo u rodnom kraju. Odavde mi je i supruga, a ljubav prema mjestu nastojimo prenijeti i na svoju djecu. Posebno nam je drago što vodimo brigu za kapelicu Srca Isusova u Juranščini«, govori Hanžek, čiji je sin Zlatko Hanžek jedan od četvorice redovitih ministranata na nedjeljnoj župnoj misi. Sada će u treći razred, a posebno voli prvu nedjelju u mjesecu kada se misa služi u 11 sati jer toga dana onda može duže spavati.
