– Onda, jeste bojkotirali dućane prije neki dan? – poput kaubojke ulazi nam u stan susjeda Ljubica, baš u trenu kad smo Debeli i ja postigli potrebnu tišinu za posvećeno gledanje TV rukometanja. – Ja sam jedva ‘zdržala, ali nisam išla čak ni po ocat, pa sam Juri u krumpir-šalatu podmetnula malo onog njegova kiseliša od vinčeka. Ja sam bojkotirala sve dućane do daske! A vi?
– Tko… što… kakvo bojkotiranje? – bez srama dokazujem svoje potpuno neinformiranje.
– Pa ovo! – pokazuje mi sad Jelica na ekranu moga vlastitoga mobitela poruku od neki dan, u čijem sam čitanju stao valjda već kod riječi bojkot, misleći da me opet pozivaju na neki bojkot nastave, na tihi ili glasni prosvjed protiv toga da »djeca nam (se) ubijaju i djecu nam ubijaju, umjesto da nas sve pozovu na nacionalnu duhovnu obnovu«, kako je to mudro sažela moja načitana kolegica Rina. Čitam sad poruku… Očekivalo se od mene da 24. siječnja ne kupim »baš ništa« i da se za taj dan »osiguram kao da je nedjelja«…
– Pa meni je svaki dan nedjelja! – drečim naglas jer rukomet samo što nije počeo. – Zapravo nije mi nedjelja, jer i ona je danas više radna nego neradna. Meni je svaki dan bojkot! Ja uopće i nikad i ne idem u trgovine, po meni bi propali već svi šoping-centri, a cijene svih proizvoda pale bi u podrum!
– Da, zato što ti ženica ide u dućan… – pecka Ljubica.
– Da, zato kaj nemam s čime! – viče sad Debeli, kao moj »alter ego«. – Baš mi je to luda zabava s deset eura se raspištoljiti i nakupovati svega i svačega! Kaj god! Najmanje pet dana tjedno ja ne vidim dućana jer samo tri prava odlaska u špeceraj odnesu mi već više od pol penzije! »Bojkotiram« ja protiv visokih cijena bar dvajstpet dana mjesečno pa nikog još nisam »slomil« da mi počne davati zabadava ili bar po normalnim cijenama! Svi, baš svi bi morali bojkotirati, danima. A ovak… još malo i travu bumo pasli!
– Pravo veliš! I ja sam već preštihao dio dvorišta za vrt. Ako ne možemo imati baš kravicu i kokoši, imat ćemo bar svoje povrće, zelenjavu i mrkvicu, paradajze i krastavce… Podsjetit ću se što su me sve djed i baka učili, oni su cijeli život »bojkotirali« trgovine jer ih u njihovu selu nije ni bilo. Njima je »bojkot« bio onaj jedan dan godišnje kad bi ih sinovi odvukli do grada, da vide »kakvih to čuda tamo ima«… Nego, evo, samo što nije počela utakmica! – glasno najavljivanje igrača trgnulo me iz moje pastoralne bukolike pa, s jednim okom na ekranu, automatski odlazim do hladnjaka u koji »bacam« drugo oko. – Heeej, pa… »samo je jedna mama«! Zar imamo samo jedno pivo, a nas smo dva »pivota« na crti trosjeda!?
– Čuj, i ja sam bila u bojkotu protiv visokih cijena prehrane… – hladnokrvno mi odgovara ženica Jelica.
– Ali pa… pi…vo je piće, a ne prehrana… – cvilim potiho.
– A, ne! – kroz smijeh Debeli finišira. – Dobro nas je slušala i upamtila Jelica, kad joj svaki put tumačimo da je pivo »prehrambeni proizvod, a ne alkohol«, ha, ha!
